Ljudsko tijelo djeluje kao vrlo osjetljiv mehanizam koji optimalno funkcionira samo kada svi njegovi organi ispunjavaju svoje zadane uloge i kada su sve njegove potrebe adekvatno zadovoljene. Neispunjavanje ovih zahtjeva može dovesti do pojave raznih bolesti, koje čak ni medicinski stručnjaci ne mogu odmah dijagnosticirati.
“Osjećala sam uporni osjećaj iscrpljenosti, umora koji ostaje i pored pokušaja odmora”, primijetila je Ina Ignjatović iz Ćuprije. Sindrom kroničnog umora sve je prisutniji u suvremenom društvu. Pojedinci koji pate od ovog stanja često smatraju izazovnim obavljanje svakodnevnih zadataka, a neki izražavaju doslovni osjećaj da su “zarobljeni” u krevetu. Ina Ignjatović, porijeklom iz Ćuprije, svjedoči o štetnosti kroničnog umora na sposobnost normalnog funkcioniranja.
U razdoblju od pet godina Ina se suočavala s izazovima uključujući umor, bolove u mišićima, nelagodu u neadekvatno prozračenom okruženju i sveopći nedostatak energije. U nedavnom pojavljivanju u talk showu otvoreno je govorila o svojoj borbi koja traje.
Otkrila je da se već nekoliko godina bori sa simptomima s kojima se gotovo svatko susreće u nekom životnom razdoblju. Početne indikacije predstavljene su kao povišene fluktuacije krvnog tlaka. Nadalje, imala je stalne temperature koje su ostale na postojanih 37,2 stupnja Celzijusa, u trajanju od tri mjeseca, koje su se kasnije produžile na šest mjeseci.
Očituju se kronične infekcije, praćene upornim umorom, kao i nelagodom u mišićima i zglobovima. “Osjećala sam se uhvaćena u nemilosrdni ciklus, savjetujući se s raznim liječnicima samo da bi me preusmjeravali od jednog specijalista do drugog. Iako je bilo indikacija o potencijalnom korijenu bolesti, konačna dijagnoza na kraju nikada nije uspostavljena. Na kraju su me otpustili uz tvrdnju da sam dobro i da samo trebam odmor”, primijetila je Ina, koja je od tada preuzela predsjednicu Udruge Fati Pageants.
Unatoč brojnim pretragama koje su upućivale na Inino dobro zdravlje, i dalje ju muči stalan umor. Iako su analize i parametri ocijenjeni zadovoljavajućim, virusne infekcije su kronično perzistirale. Posjedovao sam antitijela na gotovo deset virusa, od kojih je šest imalo značajno povišene razine IgG antitijela. Sve su te infekcije bile one s kojima sam se susreo tijekom ranog djetinjstva; međutim, očekivalo se da će se razine titra s vremenom smanjiti. Kao rezultat toga, postalo je očito da postoji anomalija, iako je točna priroda problema ostala neutvrđena.
Otkrila je ne samo karakteristike svojih svakodnevnih susreta, već i kako su se ljudi u njezinoj blizini prilagodili njezinom stanju. Osjetio sam nemilosrdan umor na koji nije utjecao odmor; bio je to umor koji je trajao. Čak i šetnja od 200 metara od mog doma predstavljala je značajan izazov, a iskustvo ulaska u poštu, koja je bila i krcata i opresivna, izazivala je osjećaj nelagode. Mučio me stalni osjećaj pospanosti i niske energije, što je predstavljalo dodatnu poteškoću s obzirom na to da su moja djeca još uvijek bila u formaciji.
- Kada pojedinac potraži savjet liječnika i ne otkriju se nikakvi problemi u pozadini, uobičajeno je da drugi zaključe da je sve u redu. Napomenula je: “Srećom, članovi moje obitelji pokazali su razumijevanje, ali šira zajednica nije imala razumijevanja za moje stanje.” Nije neobično da osoba osjeća strah kada nije sigurna u prirodu svoje bolesti. Iako može biti upita o potencijalnom psihološkom problemu, posavjetujem se sa svojim psihijatrom, koji na sličan način ne pronalazi temeljne brige, ali i dalje osjećam nevolju.
Rješenje joj je predstavila prijateljica u televizijskom gostovanju u kojem je gostovao dr. Branko Milovanović, kardiolog i specijalist kroničnog umora. Nakon pet godina, Ina mu je odmah skrenula pozornost na ovaj problem i dobila odgovor. Iva je napomenula da sa sigurnošću može tvrditi da ima manje od deset posto simptoma koje je dosad imala. Iako se susreće s privremenim bolovima u mišićima i zglobovima s promjenama vremena, za nju to ostaje podnošljivo. Najvažniji joj je prioritet posjedovanje energije potrebne za ustajanje svakog jutra i ispunjavanje svojih profesionalnih obaveza.
Nadalje je otkrila što smatra svojim spasenjem: “Moje oslobođenje dogodilo se kada je netko konačno izrazio izazove s kojima sam se susrela. Bilo je nevjerojatno čuti pojedinca kako prepoznaje simptome za koje sam dugo sumnjala da ih posjedujem. Nakon što sam dobila dijagnozu, prvo sam bila pogođena dubokim šokom, nakon čega su uslijedili osjećaji sreće i olakšanja. S vremenom je terapijski tretman koji sam provodila pokazao je učinkovitost, što je rezultiralo postupnim Usprkos tome, morao sam se priviknuti na njihovu odsutnost, i dalje postoji strah da bi se mogli ponovno pojaviti.
