U životu se ponekad dogode susreti koji promijene sve – tiho, bez najave i bez velikih riječi. Takav susret doživjela je i Milena, žena srednjih godina koja je svakodnevno prolazila istim putem kroz park na svom povratku s posla.
Za nju je to bio samo običan dan, a za sudbinu – trenutak koji će u njoj probuditi ono što je godinama bilo uspavano.
Sjedila je na istoj klupi, umorna, s mislima punim briga o poslu, računu koji treba platiti i sinu koji je otišao na studije. Bila je to klupa na kojoj je često pokušavala naći mir, ali nikada nije primjećivala svijet oko sebe. Tog dana, međutim, na istom mjestu sjedila je djevojčica – sama, s ruksakom u krilu i velikim očima koje su gledale u daljinu.
Milena se u početku dvoumila da li da joj priđe. U današnje vrijeme ljudi se često boje i pogleda, a kamoli razgovora s potpunim neznancem. No, nešto u izrazu tog djeteta dirnulo ju je. Djevojčica je izgledala kao da čeka nekoga – ali kako su minute prolazile, niko nije dolazio.
„Jesi li dobro, dušo?“ – upitala je tiho, gotovo stidljivo.
Djevojčica se nasmiješila i rekla: „Čekam mamu. Rekla je da će doći…“
U njenom glasu nije bilo sumnje, samo čista dječja vjera.
Sat je otkucao pet, pa šest, a majka se nije pojavila. Milena je ostala s njom, pričala joj o školskim danima, omiljenim knjigama i o tome kako je nekad voljela crtati. Djevojčica, koja se zvala Lara, pokazala joj je svesku punu crteža – šarenih, veselih, ali s jednom zajedničkom crtom: na svakom crtežu bilo je sunce.
„Zašto uvijek crtaš sunce?“ pitala je Milena.
„Zato što ga i kad ga ne vidim, znam da je tu“, odgovorila je Lara s osmijehom koji se pamti.
Te su riječi u Mileni probudile nešto davno zaboravljeno – vjeru u dobro, u svjetlo koje se ne gasi čak ni kada su dani sivi. Tog dana odlučila je ostati s djevojčicom sve dok je neko ne pronađe. Pozvala je policiju, zabrinuta da se možda izgubila, a dok su čekale, razgovarale su kao da se poznaju cijeli život.
Kada su policajci napokon stigli, ispostavilo se da je majka djevojčice doživjela manju nesreću i nije mogla doći po nju na vrijeme. Srećom, sve se završilo dobro, ali taj susret ostavio je dubok trag.
Sljedećih dana Milena nije mogla izbaciti Laru iz misli. Osjećala je kao da je to dijete donijelo u njen život ono što joj je nedostajalo – toplinu, jednostavnost i podsjetnik da se svijet ne vrti samo oko obaveza. Odlučila je posjetiti dom za nezbrinutu djecu i ponuditi svoje vrijeme kao volonterka.
Tamo je upoznala mnoge male živote s velikim pričama. Svaki osmijeh, svaki crtež, svaka dječja riječ bila je podsjetnik koliko malo treba da se dotaknemo nečijeg srca.
Milena je shvatila da ljubav i dobrota ne moraju dolaziti iz velikih gesta. Dovoljno je s nekim podijeliti trenutak, pogled ili toplu riječ. Lara ju je naučila da su najvažniji susreti oni koje ne planiramo.
Danas, svake nedjelje, Milena dolazi u isti park i sjeda na istu klupu. Ponekad dođe i Lara s majkom, noseći kekse i sokove. Iako su se njihovi životi vratili u svoje tokove, oboje znaju da ih je taj dan zauvijek povezao.
Neki susreti ne traju dugo, ali ostaju s nama zauvijek. Tako je i s Milenom – jednom ženom koja je mislila da joj je srce umorno, sve dok ga nije dotaknula djevojčica s klupe.
Jer ponekad nije potrebno mnogo da se promijeni nečiji svijet – samo malo topline, iskren osmijeh i jedno nepoznato dijete koje vjeruje da je sunce uvijek tu, čak i kad ga ne vidimo.
