Osamdesetih godina prošlog stoljeća, duboko skrivena u netaknutoj divljini šuma Bosne i Hercegovine, odigrala se priča koja je oduzela dah svima koji su je čuli. Bio je to nevjerojatan, ali i tragičan događaj koji je sve ostavio bez riječi – priča o dječaku koji je, iznad svih očekivanja, živio s vukovima. Ta priča, koju je sudbina ispisala 1988. godine, izazvala je mnoštvo pitanja i dubokih refleksija. Lovci koji su se tog dana kretali na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, naišli su na prizor koji nitko nije mogao ni zamisliti – u sred gustih šuma, među divljim vukovima, pojavio se dječak koji je hodao na sve četiri, poput tih istih vukova. Taj prizor bio je toliko nevjerojatan da su lovci u početku pomislili da možda sanjaju.
Nakon što su ubili vukove, oni su, ipak, naišli na dječaka – iscrpljenog, zanemarenog i u stanju koje je bilo gotovo neprepoznatljivo. Telo mu je bilo prekriveno brojnim ranama i ogrebotinama, bio je neuhranjen, gotovo potpuno divlji i nesposoban za komunikaciju. Nije znao govoriti, a ponašao se kao da je divlja životinja, potpuno izgubljen u ljudskom društvu. Zbog potpune nesvjesnosti o njegovom identitetu i prošloj povijesti, lovci su mu dali ime Haris Pućurica, no zapravo ništa od onoga što je prethodilo njegovom pronalasku nije bilo poznato. Svi su ostali u potpunom šoku, pokušavajući shvatiti što je dovelo do ove nevjerojatne situacije.
Dječak je smješten u centralno prihvatilište za djecu u Beogradu, gdje je proveo nekoliko godina života u pokušajima da se socijalizira. Međutim, 1992. godine, kada je rat počeo razdirati bivšu Jugoslaviju, donesena je odluka da se sva djeca vrate u zemlje iz kojih su došla. Tako je Haris, koji je tada bio poznat kao “dijete-vuk”, vraćen u Bosnu i Hercegovinu, gdje je njegov misteriozni život nastavio biti obavijen velom tajne. O njegovoj nevjerojatnoj prošlosti snimljen je film pod nazivom “Ničije dijete”, koji je izazvao snažne emocije na prestižnom Filmskom festivalu u Veneciji i osvojio brojne nagrade. U filmu je Harisa tumačio mladi glumac Denis Murić, koji je svojim glumačkim umijećem dočarao tužnu, ali inspirativnu priču.
- Iako su mnoge teorije pokušavale objasniti kako je Haris završio u šumi, njegov pravi identitet i porijeklo nikada nisu bili razjašnjeni. Neki su tvrdili da je možda pobjegao od svojih roditelja, lutajući po šumama, dok su drugi vjerovali da su njegovi roditelji mjesecima pokušavali da ga pronađu, no da su u tome bili neuspješni. Moguće je da su mu roditelji preminuli u saobraćajnoj nesreći i da je on bio jedini preživjeli, lutajući bespomoćno kroz divlju prirodu. No, bez obzira na to, njegov identitet nikada nije postao ključna tema – društvo ga je jednostavno prihvatilo kao izgubljeno dijete, ostavljajući njegovu prošlost nedorečenu i zaboravljenu.
Jedino što je poznato o Harisovom životu su događaji koji su se desili nakon što su ga lovci pronašli i smjestili u beogradsko prihvatilište. Ime koje su mu dali lovci – Haris Pućurica – označilo je njegovu naciju i vjeru, ali sve ostalo o njegovom životnom putu ostalo je misterij. Kad je 1992. godine vraćen u Bosnu, Haris je nestao iz medijskog fokusa. Mnogi su tvrdili da su čuli da je poginuo na ratnim linijama, dok su drugi sanjali o bajkovitoj verziji njegove priče, vjerujući da se vratio svojim vukovima, u duboku šumu koja mu je bila dom. Međutim, u stvarnosti, nikada nije ponovno pronađen, a njegov trag u potpunosti je nestao.
Usprkos svim nedaćama i divljoj prošlosti, Harisova socijalizacija u beogradskom domu nije bila niti malo jednostavna. Po dolasku, bio je potpuno nesvjestan svih običaja ljudskog života. Nije znao koristiti kuhinjske alate, nije znao jesti za stolom, a često je odbijao kuhanu hranu, umjesto toga jedući iz kanti za smeće ili s poda. Higijenske navike su mu bile gotovo nepostojeće – često su ga nalazili kako čučanjka ispod stola, ponašajući se kao da je bio u potpunosti povezan s divljim načinom života. Ipak, uz nevjerojatnu dozu strpljenja i pažnje, uz pomoć odgojitelja i drugih djece koja su boravila u domu, Haris je naposlijetku naučio osnovne vještine – govorio je, učio čitati i pisati, te postupno postao socijaliziraniji.
Jedan od nezaboravnih trenutaka iz Harisovih dana u domu bio je njegov susret s rotvajlerom. Jednog dana, dok je bio dežuran, rotvajler je uletio u dvorište i napao djecu, koja su od straha pobjegla. Međutim, Haris, umjesto da pobjegne, prišao je mirno psu, sjeo u čučanj i pas je, iznenađujuće, postao potpuno miran, kao da je osjetio neku vrstu povezanosti s njim. Pas je počeo slijediti Harisa, kao da mu je postao vjerni pratilac. To je bio trenutak kada je svima postalo jasno da je Haris posjedovao neku unutarnju snagu i smirenost koja je bila izvan svake ljudske logike. Iako je bio smatran “drugačijim”, ubrzo je stekao poštovanje i naklonost drugih djece, koja su ga pomagala i pružala podršku u njegovoj prilagodbi.
- Kada je Haris napustio dom, to je bio trenutak tuge za sve koji su ga poznavali. Zaposleni u domu i djeca koja su bila uz njega osjećali su duboki gubitak, jer je Haris bio mnogo više od običnog slučaja – bio je simbol nade, preživljavanja i unutarnje snage. Zaposlenici su primijetili da je, nakon što je napustio dom, odjednom tražio nježnost i pažnju, baš kao i svako drugo dijete, iako je prethodno bio potpuno otuđen od ljudskih osjećaja. Njegova priča bila je tužna, ali također inspirativna. Kasnije je vraćen na mjesto gdje je pronađen – odjeven u uniformu, poslan natrag u šumu, s 17 godina. Tada su počele kružiti glasine da je poginuo u ratu, dok neki vjeruju da je jednostavno otišao živjeti sa svojim vukovima, vraćajući se u divljinu koju je znao bolje od bilo kojeg ljudskog društva. Međutim, stvarna istina o njegovom životu i smrti ostala je nepoznata i prekrivena velom misterije.
Slične priče o “divljoj djeci” nisu jedinstvene u povijesti. Slični slučajevi, od Afrike do Azije i Europe, gdje su djeca odrasla u divljini, usvajajući ponašanje životinja koje su ih usvojile, često se javljaju. Poznate su priče poput one o Romulu i Remu, braći koja je odgojila vučica, ili Viktora, “divljeg dječaka” iz Francuske, koji je živio među vukovima. Svi ti slučajevi ukazuju na to koliko duboko ljudska mašta može interpretirati i obraditi takve nevjerojatne, a istovremeno strašne priče. Neka od te djece postala su predmetom znanstvenih studija kako bi se shvatilo kako su preživjela i kako su bila u stanju razviti osnovne vještine preživljavanja, odgajana instinktima divljih životinja.
Harisova priča ostat će zapisana u srcima i mislima svih koji su je čuli, kao podsjetnik na neizmjernu snagu prirode, ali i na fragilnost ljudskog života. On je simbol ne samo nepoznate prošlosti, već i nade za sve one koji su suočeni s najtežim životnim okolnostima, pokazujući kako duboka i neizmjerna volja za preživljavanjem može nadvladati gotovo sve prepreke.
