Opće je poznato da je naša regija dom brojnim usjevima koji su popularni i ekonomski održivi; međutim, u našem brzom društvu, malo je pojedinaca u stanju posvetiti se ovom pothvatu.
U nastavku današnjeg članka govorit ćemo o Smilju i Hmelju, dvjema vrlo traženim biljkama čiji su troškovi nabave veliki.
Visoka cijena ove specifične biljke nije slučajna; proizlazi iz činjenice da izdanci hmelja rastu u divljini, a njihovo prikupljanje ovisi o malim sakupljačima koji ih lociraju u njihovom prirodnom okruženju. Njihov krhki sastav, u kombinaciji s kratkim rokom trajanja, čini ih prilično krhkima. Slijedom toga, izdanke hmelja treba konzumirati ubrzo nakon berbe, dok ostaju svježi i punog okusa.
Ovi izdanci nalikuju divljim šparogama; međutim, posjeduju izrazitu gorčinu koja im daje jedinstven profil okusa. U gastronomiji su cijenjeni i često svrstani među najskuplje povrće na svijetu, iako tehnički nisu tako kategorizirani. No, u kulinarskom smislu tretiraju se kao povrće i mogu se kuhati, pirjati, pržiti ili ugrađivati u razne kombinacije jela. Njihov izniman okus često ih dovodi do prisutnosti na tanjurima restorana koji nude ekskluzivne i sezonske specijalitete.
Hmelj, znanstveno nazvan Humulus lupulus, svrstava se u obitelj Cannabaceae. Ova višegodišnja biljka prvenstveno je u moderno doba prepoznata kao bitna komponenta u proizvodnji piva. Ženski cvjetovi, obično zvani češeri, služe da piću daju okus i kvalitetu, pridonoseći njegovoj karakterističnoj gorčini i mirisu. Međutim, u doba kada su stari Egipćani pripremali ljekovite napitke od namočenih žitarica, hmelj još nije preuzeo značajnu ulogu koju danas ima u procesu proizvodnje piva.
Tijekom 11. stoljeća redovnici u Bavarskoj prvi su uveli hmelj u proces proizvodnje piva, zbog čega je pivo izgubilo prijašnju slatkoću i dalo mu je izrazitu gorčinu koja je danas prepoznatljiva. Međutim, vrijednost hmelja nadilazi sklonosti ljubitelja piva. Povijesno gledano, svećenici su ga koristili kao prirodni sedativ, jer se vjerovalo da ima umirujući učinak na živce, pomaže u ublažavanju nesanice i tjeskobe, pa čak i smanjuje seksualnu želju.
U sjevernim krajevima Europe klice hmelja postale su prava poslastica. Osobito u Belgiji i Nizozemskoj ove klice smatraju se iznimno vrijednom namirnicom čija se cijena potencijalno može popeti i do tisuću eura po kilogramu. To ih čini jednom od najskupljih sezonskih ponuda, a njihova privlačnost u raznim drugim europskim zemljama stalno raste. Njihov jedinstven okus i ograničena dostupnost čine ih željnom robom među gurmanskim entuzijastima i elitnim kuharima.
U Srbiji je uzgoj hmelja tradicionalno bio koncentriran u Vojvodini, posebno u regijama oko Bačke Palanke, Bačkog Petrovca i Novog Sada. Ova područja karakterizira vrlo plodno tlo i umjereno kontinentalna klima, što je idealan uvjet za uspješan rast ove biljke. Tijekom 20. stoljeća hmelj se uzgajao na mnogo većim površinama nego danas. Međutim, zbog intenzivne konkurencije proizvođača iz zemalja poput Njemačke i Češke, razina proizvodnje značajno je smanjena. Srbija trenutno proizvodi prvenstveno količine dovoljne za domaću pivarsku industriju.
Važno je napomenuti da posljednjih godina mali craft pivari sve više pokazuju interes za domaći hmelj, tražeći autentične i kvalitetne sorte autohtone u svojim krajevima. Ovaj trend mogao bi odigrati značajnu ulogu u revitalizaciji uzgoja hmelja u našoj zemlji i potencijalno stvoriti mogućnosti za inovativne kulinarske primjene, uključujući delikatne izdanke koji su globalno prepoznati kao luksuzna sezonska poslastica.
- Visoka cijena i nestašica ove biljke čine je simbolom istančanog ukusa i cijenjenja delicija. Oni koji imaju sreću kušati izdanke hmelja tvrde da je njihov jedinstveni, suptilno gorkasti okus neizbrisiv i pravi užitak za nepce. U području gastronomije, takvi sastojci često zahtijevaju priznanje, ne samo zbog svog okusa, već i zbog metoda korištenih u njihovoj žetvi i očuvanju – elemenata koji pojačavaju narativ koji ih okružuje.
