Sarajevo je sinoć bilo obavijeno tugom, ali i ponosom, dok se u gradu podno Trebevića održavala emotivna večer posvećena legendarnom pjevaču Halidu Bešliću.
Među brojnim prijateljima, muzičarima i obožavateljima, najviše pažnje izazvao je trenutak kada je na scenu izašao njegov sin, Dino Bešlić. U tišini koja se mogla osjetiti do posljednjeg reda dvorane, Dino je stao pred mikrofon, duboko udahnuo i s knedlom u grlu progovorio o svom ocu — čovjeku koji je obilježio živote miliona ljudi, ali i njegov lično.
„Teško je govoriti o ocu koji je za sve bio legenda, a za mene jednostavno – tata“, započeo je Dino, dok su se mnogima u publici već oči napunile suzama. „Bio je stub našeg doma, čovjek koji nikad nije pokazivao slabost, iako je u sebi nosio ogromnu osjetljivost. Njegov glas je bio lijek mnogima, ali ono što je nosio u srcu bilo je još veće.“
Njegove riječi, jednostavne, ali iskrene, probile su zidove svakodnevne tuge i pretvorile se u zajedničku emociju. Publika je ustala, a aplauz koji je uslijedio trajao je minutima. Dino je na trenutak spustio pogled, pokušavajući da zadrži suze, ali nije uspio. U tom trenutku, dvoranom su se začuli jecaji — Sarajevo je plakalo zajedno s njim.
„Sjećam se njegovih posljednjih riječi“, nastavio je Dino. „Rekao mi je: ‘Sine, ne plaši se života, jer sam ja sve svoje suze već isplakao za tebe.’ Nisam tada shvatio težinu te rečenice, ali danas znam da mi je time ostavio snagu da nastavim dalje.“
Dino je ispričao i nekoliko dirljivih uspomena iz djetinjstva. Prisjetio se trenutaka kada ga je Halid vozio na treninge, kada bi usred turneje svratio kući samo da ga zagrli, te kako je, iako umoran od nastupa, uvijek imao vremena da posluša njegovu priču iz škole. „Njegova ljubav nije bila samo očinska, bila je beskrajna. Kad bi me pogledao, znao sam da sam voljen, bez ijedne riječi.“
Nakon govora, Dino je zapjevao pjesmu „Miljacka“, jednu od najpoznatijih iz očeve bogate karijere. Glas mu je drhtao, ali svaka nota odzvanjala je dvoranom kao da pjeva sam Halid. Publika je tiho pratila svaku riječ, a mnogi su klečali, držeći ruke na srcu. Na velikom ekranu iza njega prikazivale su se fotografije Halida iz različitih perioda života — od skromnih početaka, preko velikih koncerata, do porodičnih trenutaka koji su rijetko viđeni u javnosti.
Na kraju pjesme, Dino je rekao: „On nije otišao. Svaki put kad neko u ovom gradu pusti njegovu pjesmu, kad se neko nasmije uz njegove stihove – on je tu. I uvijek će biti.“ Publika ga je ispratila ovacijama, a mnogi su kasnije rekli da nisu prisustvovali događaju, nego trenutku koji će pamtiti cijelog života.
U prvom redu sjedila je Halidova supruga Sejda, koja nije mogla sakriti emocije. Kada je Dino završio, ustala je i zagrlila sina. Taj zagrljaj, bez ijedne izgovorene riječi, bio je najjača poruka te večeri – ljubav, naslijeđe i sjećanje koje živi.
Nakon programa, ljudi su se zadržavali ispred dvorane još dugo, razmjenjujući priče o Halidu, prisjećajući se koncerata i stihova koji su obilježili generacije. Sarajevo je te noći pokazalo koliko ga je voljelo i koliko mu duguje.
Dino je kasnije, u kratkoj izjavi za medije, rekao: „Ovo nije kraj. Ovo je tek početak čuvanja onoga što je moj otac bio – dobrog čovjeka, umjetnika i oca koji je živio za muziku i porodicu.“
Te noći, pod sarajevskim nebom, nije bilo osobe koja nije osjetila emociju. Halid Bešlić je, iako fizički odsutan, ponovo spojio grad i ljude kroz ono što je najbolje znao – ljubav, iskrenost i pjesmu. Dino je to znao prenijeti, i zbog toga su suze bile iskrene, a aplauz bez kraja.
