U današnje vrijeme svjedoci smo mnogobrojne ostavljene djece od strane roditelja. Naime , postoje neke teške životne situacije u kojoj roditelji nisu u mogućnosti da brinu o djeci , onda ovu odgovornost često preuzimaju drugi skrbnici, uključujući bake i djedove, i uže i šure članove porodice , ili ako nema nikoga takvo dijete završi u centru.
Pojedinci koji su blagoslovljeni tako izvanrednim članovima obitelji doista su sretni. Danas prenosimo priču o Tuzlaku koji je prigrlio ulogu oca u odgoju svojih unuka.
Diljem svijeta postoje brojni slučajevi u kojima roditelji, nažalost, nisu u stanju ispuniti svoje odgovornosti prema svojoj djeci, što je dovelo do toga da bake i djedovi preuzimaju ovu vitalnu ulogu. Danas dijelimo iskrenu priču djeda koji je odgojio svoje troje unučadi s istom predanošću i ljubavlju koju bi pružio svojim sinovima. Cijenjena titula najfinijeg pokrivača na Balkanu pripada Jusufu Mujiću, čije kreacije za svoje unuke imaju izuzetan kapacitet da smekšaju i najnepopustljivija srca.
Porijeklom iz Tuzle, Jusuf Mujić oličava kvalitete časnih i suosjećajnih pojedinaca, vraćajući vjeru u ljudskost. Zajedno sa suprugom preuzeo je brigu o troje unučadi. Nakon što je saznao da mu je snaha napustila sina, smatrao je neprihvatljivim da djeca budu smještena u Centar za socijalni rad ili raspoređena u drugu udomiteljsku obitelj.
Kontaktirao je vlasti, uzeo djecu za ruku i otpratio ih svojoj kući. Pravni sporovi oko njegovih nasljednika produžili su se više od šest mjeseci, a nakon što mu je konačno dodijeljeno skrbništvo, Yusuf je doživio radost kojoj nema premca.
Upravo je u tom trenutku započela istinska borba, izazov koji traje već šest godina. Susresti se s takvom viješću iznimno je teško iskustvo, pogotovo kada se izravno tiče samog sebe. Svaki se djed trudi za dobrobit svojih unuka, a prepreke s kojima se suočavao na putu bile su jedva primjetne.
Kada pojedinac gaji duboku težnju za određenim ciljem, zajedno s istinskom predanošću i odlučnošću, prepreke postaju savladive. U razgovoru za RTV “Slon” djed Jusuf je naveo slučajeve kada je bilo bitno izbaciti tri osobe iz scenarija zbog njihovog razornog utjecaja.
U dobi od 68 godina, on artikulira izazov potpunog prenošenja svog ponosa na iznimne osobe kakve njegova djeca postaju; nasuprot tome, on priznaje da su bili potrebni znatni napori i predanost kako bi ih se primjereno vodilo. Šest mjeseci sam se zalagao za njihovu stalnu prisutnost u mom životu. Najmlađe je imalo samo dvije godine i pomisao da ih smjestim u dom u blizini živih baka i djedova bila mi je nepodnošljiva. Držao sam ih u naručju i doveo u svoj dom”, ispričao je Jusuf. Nakon sinovljevog razvoda, na njega je pala odgovornost oko troje djece – Alene, Anesa i Amela.
Zbog više faktora, Jusufov sin nije bio u mogućnosti opskrbiti djecu osnovnim namirnicama, zbog čega je intervenirao Centar za socijalni rad. Zbog toga je odlučeno da će djeca biti smještena u Dječji dom, bez roditeljskog staranja, što je odluka koja je duboko pogodila Jusufa.
Iako je tek nedavno ušao u sedmu godinu, odlučio je nešto poduzeti. Danas je ispunjen osjećajem ponosa i topline. Nakon uspješno završenog programa udomiteljstva, Centar za socijalni rad dodijelio mu je titulu bake i djeda. Dok Jusuf priznaje da dužnosti povezane s brigom o djeci predstavljaju značajne izazove, on naglašava da je radost koju pruža svojim unucima neusporediva, izražavajući svoju želju da se još jednom podvrgne tom iskustvu.
- Amel, najmlađi član obitelji, trenutno je učenik trećeg razreda osnovne škole. Bavi se karateom i želi ostvariti karijeru policajke. “Moja ambicija je da u budućnosti postanem policajac jer je to profesija posvećena borbi protiv kriminala, a ja nisam kriminalac”, rekao je Amel Mujić.
U isto vrijeme dvanaestogodišnji Anes intenzivno se bavi karateom i želi postati trener. “Moja jedina ambicija je da postanem trener, nemam namjeru da se bavim drugom profesijom”, rekao je Anes. Nadalje, primjećuje da se razgovori s ocem odvijaju češće nego oni s majkom, iako su takve interakcije i dalje rijetke.
“Posjedujem njihove kontakt podatke, a povremeno se dopisujem s ocem, koji ponekad i započne razgovor sa mnom. Nasuprot tome, moji kontakti s majkom su rijetki, javljam se isključivo kada ona ostavi poruku, što se rijetko dešava”, naveo je Anes.
Kao najstariji u trojcu, Alen se ističe kao najvrsniji karatist. Nosi oko 50 medalja, a prije nekoliko dana upisao je još jednu zlatnu medalju na turniru održanom u Lukavcu. S nepunih deset godina primio je svoju inauguralnu nagradu i od tada svako sljedeće priznanje posvećuje prvenstveno sebi. “Moj cilj je bio napredovati, poboljšati sliku o sebi i promijeniti način na koji me drugi doživljavaju”, napominje Alen.
Posjedovao je najdublje razumijevanje događaja koji su se odvijali među roditeljima, a sada se brine da se nitko od njih troje ne obraća baki i djedu s nepoštovanjem, s obzirom na njihovu poodmaklu dob. Ovim pojedincima izražavaju svoju iskrenu zahvalnost za sve što je postignuto u njihovo ime. U znak priznanja za dane značajne doprinose, nastoje njegovati osjećaj ponosa i nastojati postići izvrsnost u svim domenama.
Alen je pojasnio da je ključno ne odbacivati pojedince samo na temelju njihove dobi, jer on također igra ulogu u brizi za njihovu mlađu braću i sestre, odgovornost koja zahtijeva poštovanje. Za cijenjenog djeda svaka medalja i akademski uspjeh predstavljaju duboki izvor radosti i ponosa. “Iako je prenošenje ovog osjećaja bilo donekle izazovno, zaista sam ispunjen ponosom. Iskreno se nadam da sam s njima mogao podijeliti što više znanja”, rekao je Jusuf drhtavim glasom.
