Svetlana Ceca Ražnatović ne želi da se priseća 2000. godine, vremena velikog gubitka kada je izgubila muža. Jednako tako, želi da izbriše iz svog sjećanja 2003. godinu kada se našla u zatvoru nakon operacije Sablja. Ceca je odmah po izlasku iz zatvora dala intervju za magazin Svet.
Tokom intervjua, iskreno je razgovarala o svom iskustvu iza rešetaka, otkrivajući najizazovnije aspekte svog boravka tamo i rasvjetljavajući svoju odluku da krene u desetodnevni štrajk glađu. Sljedeći tekst prenosimo u potpunom i neizmijenjenom obliku. Dok se približavamo kraju 2003. godine, ne mogu a da se ne zapitam da li je ovo bila izazovna godina za vas. Bez sumnje, prijelaz milenijuma i godina koja se uskoro završava bili su najteži periodi mog života. Vjerujte mi, postoje trenuci kada se borim da se prisjetim iskušenja koja sam prošla.
Za vrijeme trajanja vašeg četveromjesečnog pritvora, mediji su značajnu pažnju i intenzitet posvetili kako vašem imidžu tako i djelovanju. Mediji su se neprestano fokusirali na moju ličnost, iako je većina ovih navoda potpuno neutemeljena. Obeshrabrujući, uznemirujući i nedostatak empatije je profitirati na tuđoj nesreći. Mojim imenom se manipulisalo bez ikakvog uvažavanja i ograničenja, bez ikakvih dokaza ili tačnih informacija. Godinama sam naporno radio da uspostavim reputaciju koja je povezana s integritetom i uvijek sam nastojala izbjeći bilo kakvo opravdanje za negativne portrete. Čvrsto vjerujem da u mojoj karijeri, kao iu privatnom životu, ne postoji nijedna mrlja. Da li ste naslutili da ćete, kada policija stigne u vaše prebivalište 17. marta, biti privedeni na informativni razgovor i potom privedeni? Preokret događaja zatekao me potpuno nespremnog. Bilo je zaista zapanjujuće kada su policajci stigli u moju rezidenciju. U početku sam bila obaviještena da ću samo trebati provesti kratko pola sata u policijskoj stanici da dam izjavu u vezi s vrijednim oružjem mog pokojnog muža.
Nisam ni znao da ću izbivati iz kuće nevjerovatna četiri mjeseca. Zanimljivo, uprkos prisustvu brojnih novinarskih ekipa ispred moje kuće, nijedna fotografija nije snimljena o mom odlasku. Gradom su kružile spekulacije o mogućem tajnom izlazu, ali istina ostaje neotkrivena. Izlazeći kroz poznata vrata koja mi služe kao svakodnevni ulaz u moj dom, našla sam se izložena, bez mogućnosti da se sakrijem. Postavljen ispred kuće, moj dolazak je čekao nesumnjivo policijski auto nalik kolima za golf koji me je prevozio u MUP. Dok smo prolazili pored novinara koji su nas pratili, njihovo prisustvo je ostalo nepriznato, ne izazivajući nikakav odgovor. U prvim danima vašeg zatočeništva, kako ste odabrali da provodite svoje vrijeme? Bilo je to apsolutno užasno iskustvo! Prvih pet dana bio sam zatvoren u zidinama Ministarstva unutrašnjih poslova, tačnije u objektu poznatom kao “29. novembar”. Utjecaj ovog iskušenja bio je ogroman, zbog čega sam za to vrijeme izgubio 5-6 kilograma. Razdvajanje od moje djece bilo je mučno i nisam mogao podnijeti da zamislim šta moja porodica trpi. Osim toga, nisam mogao a da ne brinem kako će mediji prikazati moje hapšenje. Svi ovi faktori zajedno stvorili su u meni neodoljiv osjećaj nelagode. Tokom prva dva mjeseca mog pritvora, bio mi je uskraćen pristup novinama, zbog čega sam bio potpuno nesvjestan javnog diskursa oko moje situacije. Na sreću, to me je zaštitilo od potencijalnog šoka koji bi mogao proizaći iz čitanja zlonamjernih i iskrivljenih narativa koje su širili pojedini mediji.
Tek kada sam konačno dobio pristup lokalnoj štampi, otkrio sam u kojoj meri su me mediji ocrnili. Kroz razne priče i iskustva iz prve ruke, postalo je potpuno jasno da su me mediji naslikali kao demona nakon što mi je oduzeta sloboda. Kružilo je da ste u zatvoru pretrpjeli višestruke oblike torture, uključujući fizičko zlostavljanje. Sada možemo stati na kraj toj konkretnoj temi. Moram da izrazim zahvalnost policiji na izuzetnoj korektnosti tokom mog boravka u stanici “29. novembar”, koji je obeležio moj prvi susret sa policijom. Sa sigurnošću mogu reći da nisam naišao ni na kakav oblik nelagode i iskreno sam zahvalan na tretmanu koji sam dobio od ovih osoba. Slično, moje iskustvo u CZ-u je bilo lišeno bilo kakve nelagode ili fizičkog uznemiravanja. Osoblje je imalo poštovanje i prema meni se odnosilo u skladu sa propisima propisanim u zatvoru. Marljivo sam pratio sve zakone i propise koji regulišu život u zatvoru i nisam naišao na probleme. – Da li ste tokom boravka u zatvoru bili informisani o dobrobiti vaše djece, sestre i roditelja? Primarni izvor informacija koje sam dobio je prvenstveno od mojih pravnih zastupnika. Ipak, bio sam rezervisan prema njihovim izjavama. Bilo mi je presudno da ne budem postavljen u politički kontekst, jer moja situacija nije imala nikakve veze sa politikom. Duboko sam odan svojoj zemlji i smatram se vatrenim patriotom, ali ovo osjećanje je potpuno urođeno. Nisam imao interesa da se bavim narativima ili objašnjenjima koja sugerišu da je moje zatvaranje rezultat agende određene političke stranke. Moja jedina želja je bila da se moj slučaj tretira s najvećom ozbiljnošću, osiguravajući da se svi relevantni podaci i dokazi iznesu pred sudom, što bi omogućilo pravičnu odluku o mojoj krivici ili nevinosti.
