U današnjem članku pisat ćemo o povijesti 700 godina, u doba koje karakterizira autentično muško ratovanje. Sukobi su se vodili izravno, sukobljavajući ljude jedni protiv drugih, bez vatrenog oružja.
Brojni vladari i ratnici iz ovog vremena stekli su legendarni status, slavljeni u raznim pjesmama, prikazani u književnim djelima, a njihovi su narativi ponovno obrađeni u brojnim filmovima na tu temu.
Skenderbeg, koji se naziva Đurađ Kastriot, potječe iz ugledne obitelji Kastriot iz srednjovjekovne Srbije, koja je tijekom 14. i 15. stoljeća imala vlast nad regijom koja obuhvaća modernu središnju Albaniju i istočnu Makedoniju.
Njegovi roditelji, Jovan i Vojislava Kastriot, značajne su osobe u toj lozi, a među povjesničarima je općepoznato da je Vojislava vezana uz cijenjenu srpsku obitelj Branković. Rođen 1405. u blizini grada Debra, smještenog na granici današnje Makedonije i Albanije, Skenderbeg potječe iz obitelji koja je bila vazal Osmanskom Carstvu.
I njegov djed, Pavle Kastriot, i njegov otac, Jovan (također poznat kao Ivan), pokazali su lojalnost sultanu.
U znak svoje odanosti, Jovan je poslao svog sina Đurđa u tursku prijestolnicu Edirne. Tijekom svog boravka tamo, Đurđe je prošao vojnu obuku, prihvatio islam i naposljetku dospio do položaja subaše u Kroji prije nego što je imenovan debarskim sandžakbegom.
Kao zarobljenik u prestižnoj školi Enderun u Edirnu, gdje je buduća elita Osmanskog Carstva, uključujući i janjičare, stekla obuku, Đurđe (kasnije poznat kao Skenderbeg) bio je pod dubokim utjecajem priča o Aleksandru Velikom, koje su bile široko cijenjene u islamskoj književnosti. Početkom 1430. služio je kao turski spahija, a od 1437. do 1438. obnašao je ulogu turskog gospodara Kroje.
U tom razdoblju djelovao je kao konvencionalni osmanski feudalac, potpuno asimiliran u tursku feudalnu strukturu. Istodobno je sudjelovao u vojnim sukobima protiv kršćanskih snaga 1438. i 1443., dok je napredovao unutar osmanske feudalne hijerarhije. Godine 1440. sultan ga je odao počast barjakom i imenovao ga debarskim sandžakbegom, što je predstavljalo vrhunac njegovih postignuća u osmanskoj službi.
Međutim, njegova se putanja dramatično promijenila kada je prešao iz prosperitetnog osmanskog feudalnog gospodara u strašnog protivnika, postavši u konačnici legendarna figura. Motivacija koja stoji iza njegove promjene lojalnosti ostaje nejasna; ipak, vidljivo je da je Skenderbeg pokrenuo protuturski pohod 1443. godine.
U ranim fazama svoje kampanje protiv Turaka u Makedoniji od 1444. do 1446., osigurao je početne pobjede i formirao savez poznat kao Lieška liga s plemstvom Albanije i srpske Zete. Nakon poraza njegovih snaga, Skenderbeg je odlučio napustiti turske redove, vjerujući da će ta odluka ubrzati brzi pad Osmanskog Carstva na Balkanu; međutim, ova bi se procjena u konačnici pokazala pogrešnom.
Započeo je svoju vladavinu osvajanjem Kroje, koja se nalazi u današnjoj Albaniji, i nastavio je voditi vojne borbe protiv Turaka sljedećih 25 godina do svoje smrti. Ponekad je bio prisiljen plaćati danak sultanu kako bi održao autonomiju svoje oblasti.
Nažalost, obolio je od malarije i preminuo u gradu Lješu 17. siječnja 1468. godine. Nakon njegove smrti, grad Kroja je došao pod vlast Mletačke Republike, da bi ga nakon desetljeća zauzeli Turci. Takvo stanje potrajalo je do 1912. godine, kada su srpske snage zauzele grad usred Prvog balkanskog rata. Skenderbeg je dugo vremena bio cijenjen kao herojski simbol većine slavenskih naroda na Balkanu. Ipak, krajem 19. stoljeća, Skenderbegova ostavština se smanjila među slovenskim pučanstvom.
Albanski nacionalisti iskoristili su ovu prazninu, iskoristivši priliku koju im je pružio nedostatak dokumentirane albanske srednjovjekovne povijesti da prisvoje Skenderbega, naglašavajući njegov ustanak protiv Turaka. Ključno je priznati da Skenderbegov ustanak nije bio samo albanski ustanak protiv Otomanskog Carstva, već ujedinjeni pothvat koji je uključivao sve narode regije.
