U nastavku današnjeg članka vam donosimo jednu veoma zanimljivu istinitu priču. U Tri godine je lutao ulicama, bez krova nad glavom . Njegovo ime rijetko je kome bilo važno, a svakodnevica mu se svodila na borbu za komad hljeba i toplu supu u narodnoj kuhinji.
Beskućništvo ga je naučilo strpljenju, ali i gorkoj istini da čovjek lako postane nevidljiv u gomili. Dok su ljudi prolazili kraj njega, rijetko bi ko podigao pogled da ga pogleda u oči.
Prve noći na klupi bile su najteže. Tijelo se privikava na hladnoću, a um na stalni nemir. Vremenom, međutim, razvijaš neku vrstu instinkta preživljavanja – znaš gdje da se skloniš od kiše, gdje je mirniji kutak u kojem policija neće praviti problem, i kako da prepoznaš ljude koji će ti udijeliti osmijeh, a ne prezir. Uprkos svemu, osjećao je da tako ne može dalje. Nije želio da cijeli život provede čekajući tuđu dobrotu ili milost.
U jednom trenutku, nakon još jedne hladne zime provedene u parku, donio je odluku koja mu je promijenila život. Rekao je sebi: “Ako nemam krov, napraviću ga. Ako nemam mir, stvoriću ga.” Nije znao odakle da počne, ali znao je da mora negdje krenuti.
Počeo je odlaziti na rub grada, gdje šuma počinje da preuzima prostor od betona. Tamo, daleko od buke i znatiželjnih pogleda, pronašao je mir koji mu je bio potreban. U ruci je imao samo stari ranac i nekoliko alata koje je skupio na otpadu. Danima je razmišljao kako da od ničega napravi nešto.
Prvi korak bio je pronaći sklonište od kiše. Našao je napuštene palete, stare daskice i komade najlona. Spojio ih je, nespretno, ali dovoljno čvrsto da može prespavati prvu noć bez straha da će se probuditi mokar do kože. Malo po malo, svakodnevno, vraćao se i gradio dalje. Svaka nova daska bila je korak bliže njegovoj slobodi.
Kako su prolazile sedmice, njegova improvizovana koliba počela je ličiti na pravi dom. Dodao je peć od cigli koje je pronašao pored rijeke, pa je mogao skuhati čaj ili zagrijati konzervu hrane. Posadio je i mali vrt: nekoliko krompira, luk, pa čak i paradajz. Njegova šumska oaza polako je dobila oblik idile o kojoj ranije nije ni sanjao.
Ono što je najviše cijenio nije bila samo toplina, nego osjećaj da je stvorio nešto vlastitim rukama. Svaka greška, svaka zakrivljena daska, bila je dokaz da je to njegov dom. Nakon godina u kojima je bio samo prolaznik kroz tuđe ulice, sada je imao mjesto koje mu je pripadalo.
Ljudi su ga ponekad sreli dok je nosio drva ili vodu. U početku su ga gledali sumnjičavo, ali vremenom su počeli razgovarati s njim. Neki su mu donosili stari pribor, neko mu je poklonio vreću sjemena, a jedan stariji čovjek mu je čak dao stari radio na baterije. Tako je njegova mala zajednica rasla – ne u obliku luksuza, već u obliku podrške i ljudske topline.
Tri godine beskućništva naučile su ga skromnosti, ali i neuništivoj želji da opstane. Danas, kad stoji ispred svoje kolibe usred šume, gleda prema horizontu i shvata da je pronašao ono što je dugo tražio: slobodu i mir. Nema mnogo, ali ono što ima, njegovo je. I što je najvažnije, stvorio ga je sam, vlastitim rukama i snagom volje.
Njegova priča nije bajka, nego podsjetnik da i u najmračnijim trenucima čovjek može pronaći svjetlo – ako odluči da se bori. Umjesto da čeka na pomoć, uzeo je život u svoje ruke. Danas, dok udiše miris šume i sluša pjev ptica umjesto sirena i automobila, zna da je pronašao svoju malu idilu.
