U današnjem članku donosimo priču koja zvuči kao scenario iz filma, ali je u potpunosti stvarna. Bili su najljepši par u Jugoslaviji, par o kojem su svi pričali, koji je zračio onom posebnom lakoćom i toplinom koja se ne može odglumiti.
Gdje god bi se pojavili, ljudi bi se okretali; ne zbog izgleda, već zbog načina na koji su jedno drugom pripadali pogledom, smijehom, nekom tihom energijom koju su samo oni razumjeli. I baš zato je bilo teško povjerovati da se sudbina poigrala njima onako kako niko nije očekivao.
Marko i Ljiljana upoznali su se kasnih sedamdesetih, na jednoj studentskoj zabavi u Sarajevu. Ona, tiha djevojka koja je voljela knjige, i on, mladi sportista s velikim planovima, spojili su se spontano, bez mnogo riječi.
Pričali su cijele noći, šetali praznim ulicama i obećali jedno drugom da će, kad završe studije, početi zajednički život. Njihovi prijatelji i porodice već su ih vidjeli kao bračni par, jer su jednostavno djelovali kao dvoje ljudi koji su stvoreni jedno za drugo.
- Ali život, onaj isti koji im je dao najljepše momente mladosti, ubrzo je počeo mijenjati pravila. Rat, selidbe, neizvjesnost, različite obaveze i sve ono zbog čega mladi ljudi odjednom odrastu — sve se to ispriječilo između njih. Jedne zime, u gužvi koju su nosile teške godine, izgubili su kontakt. Nije bilo mobilnih telefona, interneta, ni lakog načina da pronađeš nekoga ko je samo nestao u haosu. Ona je otišla u Njemačku s porodicom, a on je ostao u Bosni, pokušavajući da spasi ono što se moglo spasiti.
Godine su prolazile. Ona je završila školu, zaposlila se, imala svoje uspone i padove, ali uvijek je u njoj ostajala neka tiha uspomena na njega. On se, s druge strane, oženio kasnije nego što je planirao, vodio je miran život, radio svoj posao i rijetko govorio o prošlosti. Ali svi koji su ga znali tvrdili su da postoji jedno ime koje nikada nije zaboravio.
A onda, četiri decenije kasnije, u jednoj sasvim običnoj večeri, dok je pregledala Facebook, među preporučenim ljudima pojavilo se njegovo lice. Ime koje je godinama zaboravljala da spomene, ali nikada da osjeti. Ruke su joj zadrhtale, srce se steglo kao nekad kada je imala dvadeset. Kliknula je na profil, a onda, nakon dugog razmišljanja, poslala kratku poruku: “Da li si to ti, Marko?”
Nije očekivala odgovor. Možda je i pogriješila. Možda to nije on. Možda je sve samo slučajnost.
Ali poruka je stigla već nakon pet minuta.
“Ljiljana? Jesi li to stvarno ti?”
Kaže da je zanijemjela od šoka. Sjedila je dugo gledajući u ekran, pokušavajući da shvati da li je ovo stvarnost ili samo neka kasna nostalgija koja joj se priviđa. Razgovor je počeo oprezno, kao da se oboje boje da će jedna pogrešna riječ razbiti krhku nit koja ih je ponovo spojila. Ali onda su se pitanja počela nizati: gdje si živjela, šta se desilo, da li si srećna, da li si nekad pomislila na mene?
Razgovarali su satima, danima, sedmicama. Ponovo su dijelili priče koje su nekad bili njihovi snovi, prisjećali se mirisa grada, muzike koja se slušala, mjesta na koja su izlazili. Shvatili su da je četiri desetine godina puno, ali ne toliko da izbriše ono što je nekad bilo posebno.
Nisu se vratili na staro — jer život rijetko daje potpuno iste prilike. Ali su se ponovo pronašli kao dvoje ljudi koji su nekad bili važni jedno drugom i to nisu zaboravili. Danas su prijatelji, bliski i iskreni, zahvalni što im je tehnologija omogućila susret koji im je sudbina tada uskratila.
Njihova priča podsjeća da ljubavi iz mladosti ponekad ne traju, ali uvijek ostavljaju trag — a ponekad se, sasvim neočekivano, vrate da nas podsjete ko smo bili i šta smo sanjali.
