Početkom 1990-ih Zorana Pavić je postigla zapaženo priznanje javnosti kada se sa 24 godine pridružila muzičkom ansamblu “Frenki”. Nakon uspeha sa grupom, krenula je u prosperitetnu solo karijeru i nastavila da napreduje u oblasti pop muzike.
Pavićeva je poznata po svom pozitivnom pristupu svom zanatu koji daje nadu, zbog čega je omiljena figura među fanovima. Uprkos njenom značajnom praćenju, Pavićeva prisutnost u industriji je u posljednje vrijeme smanjena.
Zorana Pavić je poznata po svojoj suzdržanosti u pogledu ličnog života, retko se upuštajući u javnu raspravu o tome. Shodno tome, malo se zna o aktivnostima koje se dešavaju iza zatvorenih vrata nakon što se kamere ugase. Međutim, bilo je slučajeva u kojima su uvid u njen privatni život davali putem televizije, kao što je kada je puštala kamere u svoj dom tokom emisije.
- Ona je bila učesnica jednog rijalitija o pripremi hrane i tada smo mogli da vidimo mjesto na kojem živi. Jedna prilika koja nam je omogućila da zavirimo u dom Zorane Pavić i njegovo uređenje bilo je učešće u seriji „Dođi na večeru“. Ova izvanredna serija prikazuje poznate ličnosti koje se naizmjence ugošćuju i pripremaju raznovrsna jela, uživajući u društvu jedni drugih u tom procesu.
Na osnovu onoga što smo videli, može se zaključiti da pevačica ima različite ukuse i da je uložila znatan trud da unapredi svoj lični prostor. Moguće je da se konsultovala sa stručnjacima za dizajn enterijera jer se čini da je svaki detalj u besprekornom skladu. Zorana je očigledno neko ko voli urednost i privlače je prirodni tonovi, posebno kada je u pitanju izbor nameštaja za kuhinju i trpezariju. Dok se program koncentriše na ove prostore, razumno je pretpostaviti da cijeli njen stan utjelovljuje ovaj stil.
BONUS :
Opće je poznato da u planinskim regijama Balkana postoji nejednakost u percepciji sinova i kćeri, pri čemu su kćeri često nepravedno zanemarene u pitanjima donošenja značajnih odluka i nasljeđivanja imovine. Ovaj se članak bavi jednim takvim primjerom i vjerujemo da ćete iz njega naučiti vrijedne lekcije.
Priča o Danici i Ljubici, dvjema sestrama porijeklom s Balkana, služi ne samo kao prikaz nepravde i patrijarhalnih normi koje i dalje utječu na živote brojnih žena, već i kao priča o podcijenjenoj hrabrosti, bezuvjetnoj ljubavi i dostojanstvu koje nadilazi zakonska ograničenja, umjesto da počiva na principima srca i savjesti.
U skromnom selu, gdje se egzistencija kvantificira radom, šutnjom i odricanjem, Danica i Ljubica odgajane su u kućanstvu s jasno definiranim ulogama – gdje sin nasljeđuje, a kćeri pomažu. Ostali su s roditeljima jer su godine i bolest počele činiti svoje. Njihov brat Momčilo, tek punoljetan, otišao je u Njemačku u potragu za “privremenim poslom”, ali se smatralo da je njegov povratak malo vjerojatan. Kako je vrijeme prolazilo, dopisivanje se smanjivalo, a na kraju su telefonski pozivi potpuno prestali.
Za Momčila su selo i obitelj postali relikti prošlosti. Tijekom tog razdoblja majka se razboljela. Danica i Ljubica pružale su nepokolebljivu brigu, brinule o njezinim potrebama, hranile je, povijale i pružale utjehu u trenucima boli, ostajući uz nju kroz tišinu i strah. Posljednje trenutke uz njihovu je pomoć dočekao i njihov otac koji je imao problema sa srcem. Dvije su sestre utjelovile sve uloge – kćeri, njegovateljice i jedini izvor utjehe. Nakon majčine smrti, nisu imali snage obavijestiti Momčila.
Što bi mu itko uopće mogao reći? Pozvati ga da igra ulogu sina na odru žene koju je zaboravio? Tri mjeseca kasnije, nakon očeva odlaska, pala je odluka da ipak pošalje telegram. Očekivanje da će moći odgovoriti na kraju je bilo neispunjeno; Niti je nazvao niti se pojavio. No, stigao je kad je trebala biti ostavinska rasprava. Ušavši u sudnicu bez emocija i srama izrekao je izjavu koja je presjekla sve ostalo: “Ovo je sve moje. Ja sam sin.” Za njega je nošenje prezimena bilo dovoljno da potvrdi svoje nasljedno pravo na sve što su mu roditelji ostavili. Iz njegove perspektive, dvije žene koje su nastanjivale tu stvarnost nisu postojale.
Sud je pozvao Danicu i Ljubicu da se izjasne hoće li osporiti svoj udio. Odlučili su ne otići, ne zbog nedostatka prava, već zato što nisu bili voljni potvrditi svoju vrijednost u prisutnosti drugih. Njihova stvarnost nije bila sadržana u dokumentima; Prebivao je u svakoj nemirnoj noći, svakoj neizrečenoj molitvi i nježnom stisku ruke očajne majke. Iskoristivši rupe u zakonu, Momčilo je iznio svjedoke koji su tvrdili da su on i njegov otac bili u fazi izgradnje kuće.
Sud je ovo svjedočenje prihvatio, jer pisane riječi i dokumentacija često zasjenjuju šutnju. Sukladno tome, imovina je prenesena u njegov posjed. Danica i Ljubica ostale su samo s pravnim troškovima i neodoljivim osjećajem gubitka koji je nadilazio puke kvadrate i parcele zemlje, umjesto toga ukorijenjen u izdaji čovjeka kojem su nekoć vjerovale. Međutim, njihova tuga nije bila za domom, niti su žalili za svojom domovinom. Njihova je patnja bila dublja – radilo se o bratu koji se takvima više nije smatrao. Ostala su sjećanja na majčin zagrljaj dok ga je ljuljala, očev tihi pogled i žrtve koje su podnijeli da bi omogućili njegov odlazak. Ipak je sve ovo zaboravio.
– Bog će ti vratiti, Momčilo – umirivale su ga sestre. “Ne možemo predvidjeti kada ili kako, ali ono što ste ostavili iza sebe nije prošlo nezapaženo. Njihova otpornost leži u nevidljivom – u tišini koja prenosi istinu. Posjeduju mir koji se odražava u njihovoj introspekciji, znajući da su sačuvali svoju ljudskost čak i u najizazovnijim vremenima.”
