Uprkos ogromnoj strasti za plesom u cenjenim grupama, Talija Milošević je dala prednost svom obrazovanju za biohemičara sa doktoratom nauka. Danju se udubljivala u učenje i postizala odlične ocene, dok je noću zaslepljivala na sceni kao pravo svetlo.
Trenutno ima doktorat na cijenjenom Univerzitetu Ludwig-Maximilians u Njemačkoj i drži direktorsku poziciju u kompaniji za medicinske proizvode. Ipak, njena najdraža i najupečatljivija uloga je uloga majke svoje kćerke tinejdžerke Mili. Postoji određeni aspekt svog života koji sam odlučio da zadržim za sebe, ne zato što me je sramota što sam igrač, već zato što je tragični incident zasjenio sva moja druga sjećanja.
Moje odrastanje je bilo daleko od zaštićenog; umjesto toga, postao sam punoljetan tokom burne ere devedesetih, vremena velikih ekstrema koji su uticali ne samo na mene, već na cijelo naše društvo. Prema popularnom vjerovanju, počeo sam igrati igre prije nego što sam napravio prve korake. U stvari, već sam bio uronjen u svijet igara kada sam bio akademski briljantan, čak i prije nego što sam započeo karijeru u biohemiji. Dane bih posvetio učenju, a noći sviranju.
Ovo sam ja. I tokom čitavog svog gejming puta, imao sam privilegiju da igram zajedno sa izuzetnom ženom nenadmašne lepote, Ksenijom Pajčin. U iskrenoj objavi na mreži “X” Talija je izlila svoje srce i podelila svoja iskustva odrastanja bez zaštite, ali uz sebe uvek imajući odanog pratioca sa kojim je doživljavala i trenutke radosti i trenutke tuge. Tokom godina formiranja, imao sam privilegiju da dijelim duboku vezu s njom, koja je bila izgrađena na naklonosti i nepokolebljivom povjerenju. Tokom tog vremena stekao sam neprocjenjiv uvid u navigaciju u složenosti stvarnog svijeta, koji se proteže daleko izvan granica akademske zajednice. Njena učenja su mi usadila značaj suočavanja sa životnim preprekama hrabrošću i nepokolebljivom svjesnošću, kontinuirano izazivajući društvene predrasude. Možda niste bili svjesni moje duboke strasti prema igrama, a ovo otkriće može biti iznenađenje.
Međutim, koliko dobro poznajemo one koji nas okružuju? Mi nismo samo pijuni u binarnoj igri; mi smo višestruka bića, koja obuhvataju različite boje i iskustva. Kao žene, ujedinjene smo u našoj zajedničkoj snazi i otpornosti. Moj dragi prijatelj, čiji je duh slomljen prije skoro 14 godina, zauvijek će zauzeti dragocjeno mjesto u mom srcu. Nemačka je njen izvor utehe i radosti od 2002. godine, a ipak uspeva da ostane ukorenjena u svom srpskom nasleđu kroz svoju stručnost u tradicionalnoj kulinarstvu. Lagane šetnje donose joj ogromnu sreću i često se uroni u kulturne aktivnosti kao što su bioskop, umjetničke predstave i nastupi klasične muzike. Međutim, ona također cijeni uzbudljivije oblike zvuka. Usred bombardovanja 2001. godine uspešno je završila studije na Hemijskom fakultetu u Beogradu. U ovom burnom vremenu razvila je snažnu želju da napusti svoju domovinu i potraži svjetliju budućnost negdje drugdje.
Prilika da nastavi svoje naučno istraživanje u Njemačkoj, poznatoj po izvrsnosti u ovoj oblasti, pokazala se ključnom. Sa samo oskudnom sumom od oko stotinu eura i dva ćebad, krenula je na putovanje u inostranstvo, podstaknuta nepokolebljivom odlučnošću da svoje snove pretvori u stvarnost. Iako su početne faze bile daleko od lakih, ostala je odlučna u svojoj misiji, prkoseći svim izgledima. Danas živi život kakav je oduvek zamišljala. Odlazak moje najbliže saputnice, Ksenije Pajčin, zauvek je promenio moju suštinu, a tuga traje već 14 godina. Tokom srednje škole, posvetio sam se svojim akademicima i stalno sam bio rangiran kao najbolji učenik u svom razredu.
Međutim, kada se spustila noć, potražila sam utjehu u pulsirajućem ritmu diskoteka i umjetnosti plesa. Ksenija i ja smo bili povezani kroz naše angažovanje u raznim pop grupama tokom godina. Rijetko razgovaram o toj eri, vjerovatno zbog tragičnog gubitka mog prijatelja. Bol je neizmjeran, ali te godine su dale neprocjenjive pouke: neustrašivo suočavanje sa izazovima, preduzimanje hrabrih i odlučnih akcija, ostanak autentičan samom sebi“, rekao je Talija u intervjuu za „Zadovnu“. Ples je sastavni dio mog života od mojih najranijih sjećanja. Neki čak tvrde da sam počeo da igram pre nego što sam mogao da prohodam. U osnovnoj školi sam se prvi put ukrstio sa Ksenijom na plesnim takmičenjima. Međutim, tek kada smo oboje navršili petnaest godina naša veza se zaista učvrstila. Oboje smo imali sreću da budemo izabrani za prestižnu grupu poznatu kao ‘Beat Street’ tokom audicija.
Kako je vrijeme odmicalo, Ksenija i ja smo na kraju prešli u grupu ‘Patka’. To mi je omogućilo da posvetim više vremena svojim studijama kada sam počeo 1996. godine. Kad god bi Kseniji bila potrebna plesačica, uvijek sam bio tu da uskočim i nastupim uz nju, čak i nakon što je započela uspješnu solo karijeru. Naš poslednji zajednički ples odigrao se na mom oproštaju pre mog odlaska u Nemačku 2002. godine. Otišli su izuzetni pojedinci iz Beat Streeta, kao i Dača iz Ducka, i svi neverovatno talentovani pevači sa kojima sam imao privilegiju da igram uz Kseniju. neizbrisiv trag u mom životu.
Vječno sam zahvalan grupi iskrenih, posvećenih i neokaljanih mladih pojedinaca koji nastavljaju da zauzimaju posebno mjesto u mom srcu, čak i nakon proteka vremena. Njihova sećanja i preokreti mog života, nalik vijugavoj reci, okupirali su moje misli čak i dok sam išao na doktorat. Njihov dubok uticaj na moje lično putovanje svedoči o njihovom trajnom uticaju.
