U današnjem članku vam donosimo jednu veoma zanimljivu priču. Niame , riječ je o čovjeku kojeg je majka napustila dok je još bio mali dječak . Međutim nakon nekoliko godina Amar je saznao istinu kakvu nijr mogao ni zamisliti.
Rođeni Sarajlija, pravo ime mu je Amar S. Fasada njegove kuće i dalje izgleda neuredno, izrešetana rupama od ratnih metaka, a kroz prozor gleda šuma. Odrastao je uz oca Samira, strogog, šutljivog i ponosnog muslimana koji je rijetko pokazivao osjećaje. Na zidovima njihova doma nije bilo fotografija, ni starih albuma, ni traga prošlosti. I bez majke.
— Umrla je kad si bio beba. Nema se što znati – svaki put kad bi Amar pokušao pitati, njegov bi otac odgovorio.
Svaki život ima svoj put, pa tako i Velika iz Valjeva. Bratova smrt ga je iz inostranstva vratila u Srbiju, zbog čega je duboko žalio.
Dakle, koja bi majka požalila što je ostavila sina i odselila se daleko?
Amar se nije sjećao svoje biološke majke. Odrastao je vjerujući da je ona mrtva. Ništa mu nije nedostajalo jer je tu ulogu odigrala njegova nana Fadila koja mu je pružila toplinu, nježne riječi i svu ljubav koju žena može pružiti malom djetetu. Hranila ga je, kupala, učila i pripremala za život, ali kad ju je pitao što mu je s majkom, uvijek je odgovarala da je premlad da bi razumio.
- Amar je odrastao u uvjerenju da mu je majka mrtva i da je on iz istog svijeta, istog imena i iste vjere. U školi je izbjegavao praznike i pitanja o obitelji. Živio je u tišini, opterećen neizrečenom prazninom.
Prašnjavi podrum i poruka koja mu je unijela kaos u život.
Jednog poslijepodneva, dok je čistio svoj podrum, 30-godišnji student sociologije naišao je na izblijedjelu, staru kutiju skrivenu iza stare komode. Unutra su bili neki dokumenti, nešto dječje odjeće…i fotografija.
U sličnoj priči Munevir je ležeći u krevetu pričala svom sinu Eldiju istinu o njihovom podrijetlu, ali su njihovi završeci bili potpuno drugačiji.
Crno-bijela fotografija prikazuje mladu ženu čistog lica i blagog osmijeha. Na poleđini plavom kemijskom olovkom napisano:
“Posvećeno mom sinu, Alexu. Ako želiš znati istinu – molim te reci mi – Mama Aina.”
Amar je uhvatio dah. Alex? Hmm, to mu nije ime.
“Alex…” šapnuo je. “Tko je Alex?”
Njegovo razumijevanje svog podrijetla urušilo se u tom trenutku.
Suočavanje s ocem bila mu je najgora noćna mora.
Te večeri fotografija je stavljena na stol u blagovaonici. Samir je ušao u sobu i skamenio se. Nije bilo spasa.
— Tko je ona? Zašto na fotografiji piše da sam ja Alex? upita Amaru dršćući.
Otac je na trenutak šutio, a onda sjeo, kao da su mu noge popustile.
Amar je čekao, uzeo čašu vode, sjeo i strpljivo slušao…bez odgovora. Isprva je naišao na oštro protivljenje oca koji je glumio neznanje, čak je tvrdio da ne prepoznaje ljude na fotografijama i da mu nije postavljao glupa pitanja. Tada je, vidno ljut, Amar zahtijevao da kaže istinu, inače ga više nikada neće vidjeti.
Zatim je počeo:
— Zvala se Ena. Bila je kršćanka, Srpkinja. Upoznali smo se u Sarajevu prije rata. Zaljubili su se, očajnički. Rođen si 1994. Ona je bila pod pritiskom svoje obitelji, a ja sam bježao od svoje. Na kraju više nije mogla izdržati. Kako bismo uvjerili njezinog oca da prihvati naš brak, nazvali smo te Alex. Ali ni to mu nije bilo dovoljno. Otišla je, ostavivši me s tobom. Kad sam shvatio da se ne mogu vratiti, da je ovo kraj mog života, dao sam ti ime Amar. Oni su te krstili Alex, a ja sam te odgojio u svojoj vjeri. Tvoja majka nije umrla, ali… Ne znam kako da ti objasnim da je nema – rekao je Samir jecajući.
