Pogrebni običaji razlikuju se u različitim regijama, a mnogi Srbi obično se pridržavaju određenih tradicija.
Kako bi izrazili tugu za pokojnicima, članovi porodice pokojnika počinju oblačiti crna odijela. Tradicionalno, žene bi nosile crnu maramu, dok bi muškarci birali crnu košulju ili cvjetnu odjeću. Ova odjeća nosi se godinu dana, tijekom koje se rodbina suzdržava od sudjelovanja u slavljima, plesu ili pjevanju.
Trenutačno je crno dopušteno nositi najviše 40 dana, a po želji i šest mjeseci ili čak godinu dana. Važno je napomenuti da kada je u obitelji smrtni slučaj, krsna slava se ipak mora održati, kao što se to uvijek činilo.
Često se sugerira da je slavljenje slave posebno važno u takvim situacijama, jer naše molitve za slavu služe i na čast dušama naših pokojnih dragih. Nakon smrti osobe, uobičajeno je da se godinu dana u kući ne održavaju proslave poput vjenčanja, zabava ili plesova. U pitanjima koja se tiču pogrebnih običaja i srodnih praksi, preporučljivo je potražiti vodstvo od svećenika, jer se tradicije mogu značajno razlikovati u različitim regijama, što otežava određivanje prikladnosti bilo kojeg određenog običaja.
Kršćanska doktrina kaže da smrt služi kao “kazna za grijeh”, posebno kao posljedica Adamova prijestupa protiv Boga. U skladu s Božjim početnim nacrtom, prijelaz iz zemaljskog postojanja u vječni život trebao je biti besprijekoran prijelaz, sličan leptiru koji izlazi iz svoje čahure i uspinje se na nebo na svojim krilima.
Jeste li upoznati s ovim tradicijama povezanim sa smrću neke drage osobe?
U Srbiji svaki pogreb prate drugačiji običaji. To je zbog jedinstvenih navika i rituala koji su karakteristični za svaku regiju.
Povijesno gledano, pojedinci su obično umirali u svojim prebivalištima. Posljedično, tradicionalna vjerovanja vezana uz pogrebe bila su usko povezana s gubitkom člana obitelji ili prijatelja.
U nekim kulturama se zahtijeva da svi članovi obitelji ostanu budni kada netko umre. To je zato što se na smrt gleda kao na stanje slično snu i postoji vjerovanje da bi preminuli mogao “susresti” bilo koga tko je zaspao, što bi potencijalno moglo dovesti do smrti te osobe.
Kada pojedinac umre otvorenih očiju, kaže se da će sljedeća osoba koja ga vidi umrijeti ubrzo nakon toga. Osim toga, vjeruje se da će umrla osoba koja je u trenutku smrti imala šibice u džepu neizbježno postati vampir. Iz te predodžbe proizašlo je još jedno vjerovanje: ubodom igle u pokojnika spriječiti njihov povratak kao vampira. Nakon smrti, običaj je prekriti sva ogledala u domu, jer duh preminulog može ući u ogledalo i ostati među živima. U okolini Valjeva uobičajena je praksa da se zbog toga otvaraju prozori i vrata, a sav namještaj, uključujući i posuđe, okreće se naopako.
Voda koju su pokojnici koristili za kupanje je zagađena. Doista, on posjeduje sposobnost da naudi svakome pred čiju kuću je prospe.
Tijelo pokojnika predstavlja prijetnju i životinjama i biljkama, zbog čega bi pogrebne povorke trebale izbjegavati kretanje kroz polja, livade ili područja sa stokom. Nasuprot tome, postoji vjerovanje da je bolest demonskog porijekla. Zbog toga neki pojedinci pred pogrebnu povorku iznose bolesnu djecu, nadajući se da će se bolest prenijeti na pokojnika.
U nekim ruralnim krajevima naše zemlje postoji vjerovanje da srodnici rođeni u istom mjesecu dijele sličnu sudbinu, što znači da nerijetko nakon smrti jedne osobe brzo slijedi smrt druge. Kako se to ne bi dogodilo, pogrebi se organiziraju na način da se “otkupljuje” pokojnik. Na primjer, kod Zaječara prijatelji i obitelj bacaju šake zemlje na groblje. Smatra se da ova tradicija donosi sreću, sugerirajući da oni koji budu pogođeni “neće biti sljedeći”. U drugim područjima, strijela se ispaljuje tijekom sprovoda; pojedinac koji uspješno pogodi metu nasljeđuje pokojnikovu imovinu.
Vjeruje se da se s groblja ne treba vraćati istim putem. Smatra se da ova praksa pomaže duši pokojnika pronaći put kući.
Stvaranje lutke koja podsjeća na pokojnika uobičajeni je ritual. Svaki dan lutku peru i oblače žene iz uže obitelji. Ova praksa traje dvije i pol godine ako je umrli muškarac, dok se pridržava dvije godine ako je umrla žena. Nakon što taj vremenski okvir prođe, lutka se odnosi u grob.
Osim toga, postoje tradicije i vjerovanja vezana uz zadušnice nakon pogreba, osobito izražena u vlaškom kraju. Od okupljenih za stolom se očekuje da ostanu sjediti sve dok najstarija osoba ne završi svoj obrok, praksa za koju se vjeruje da štiti mlađe sudionike od prerana smrt.
