U znak boli i sjećanja, članovi obitelji preminulih usvojili su običaj oblačenja mračne crne odjeće. Tradicionalno, žene bi se omotale crnim šalom, dok bi muškarci nosili crnu košulju ili kravatu. Ova se odjeća nosi godinu dana, a tijekom tog vremena ožalošćeni se suzdržavaju od sudjelovanja u slavljeničkim aktivnostima, suzdržavaju se od plesanja ili pjevanja.
Sada je dopušteno nositi crnu odjeću u razdoblju od 40 dana, a po želji i duže od šest mjeseci ili čak godina. Važno je naglasiti da bez obzira na vrijeme smrti člana obitelji, proslava krsne slave mora teći uobičajeno.
Pod ovim uvjetima, vjeruje se da slavljenje slave postaje još važnije, jer služi kao sredstvo za odavanje počasti i utjehu dušama naših preminulih. Uobičajeno je suzdržati se od organiziranja kućnih okupljanja, vjenčanja, zabava, plesova i sličnih svečanosti u roku od jedne godine od nečije smrti. Kako bi se osiguralo pridržavanje odgovarajućih pogrebnih običaja, preporučljivo je potražiti vodstvo od svećenika, jer se običaji razlikuju u različitim regijama, što čini nepraktičnim dati konačnu procjenu njihove zasluge.
U skladu s kršćanskim naukom, smrt se smatra posljedicom grijeha, točnije Adamova prijestupa protiv Boga. U Božjem početnom dizajnu, putovanje od zemaljske egzistencije do vječnog carstva trebalo je biti lišeno patnje, nalik dražesnom izlasku leptira iz svoje čahure, koji leti prema nebeskim carstvima.
Jeste li upoznati s narodnim tradicijama vezanim uz smrt voljene osobe?
U Srbiji su sahrane obilježene mnoštvom običaja, od kojih je svaki svojstven za određeni kraj. Te su se tradicije razvile iz vremena kada su pojedinci obično umirali u vlastitim domovima, što je rezultiralo narodnim vjerovanjima koja su pogrebne običaje izravno povezivala s gubitkom voljene osobe.
U određenim je krajevima običaj da svaki član obitelji ostane budan u slučaju smrti. Ova praksa proizlazi iz uvjerenja da je smrt slična snu i da postoji percipirani rizik da bi preminula osoba mogla “susresti” osobu koja je zaspala, što bi rezultiralo njihovom vlastitom smrću.
U slučaju da pojedinac umre nezatvorenih očiju, kaže se da će osoba koja ga prva ugleda umrijeti ubrzo nakon toga. Nadalje, postoji praznovjerje da ako se pokojnik otkrije sa šibicama u džepu u trenutku smrti, suđeno mu je da se transformira u vampira. Kao rezultat tog vjerovanja nastalo je još jedno shvaćanje – čin probadanja pokojnika iglom kako bi se spriječio njihov povratak kao vampira.
Čim netko umre, običaj je pokriti sva ogledala u kući kako duh pokojnika ne bi ostao među živima ulaskom u ogledalo. U valjevskom kraju postoji običaj da se otvaraju prozori i vrata i izvrće sav nameštaj, uključujući i posuđe, kako bi se postigla ista svrha.
Voda kojom se kupao pokojnik je kontaminirana. Ne samo da je nečist, već također posjeduje potencijal da nanese štetu svakome ispred čijeg doma teče.
Prisutnost tijela preminulog predstavlja prijetnju i životinjama i biljkama, zbog čega je nužno da pogrebne povorke izbjegavaju prolaziti kroz polja, livade ili stada. Suprotno tome, postoji vjerovanje da bolesti proizlaze iz demonskog podrijetla. Stoga se pojedinci s bolesnom djecom namjerno postavljaju na put prolazećih procesija, nadajući se da će se bolest prenijeti na pokojnika.
Unutar određenih regija naše zemlje, postoji vjerovanje da su pojedinci koji dijele isti mjesec rođenja predodređeni na istu nesretnu sudbinu. Vjeruje se da odlazak jedne jedinke brzo dovodi do smrti druge. Kako bi se spriječila ova nesretna pojava, tijekom sprovoda se izvodi ritual poznat kao “iskupljenje”. U okolini Zaječara najmiliji i poznanici upuštaju se u akciju bacanja krhotina zemlje na groblje. Ovo drevno vjerovanje ukorijenjeno je u ideji da takva radnja donosi sreću i osigurava da pojedinac koji sudjeluje u ritualu neće biti sljedeći koji će se suočiti s istom sudbinom.
