Danas vam pišemo priču o Klari, djevojčici koja je, unatoč svim sigurnostima koje je pružao njen novi dom, nosila sa sobom pitanja koja su je mučila. Naizgled, njena svakodnevica nije imala ništa posebno.
Išla je u školu, imala prijatelje, rutinu koja se ponavljala iz dana u dan. No, svakog popodneva, na putu kući, suočavala se s prizorom koji joj nije davao mira. Na klupi u Maple Parku, uvijek ista žena, obavijena u stare jakne, držala je plišanog medvjedića i gledala prema Klari. Njeno lice odavalo je umor, ali i čekanje, kao da je svaki dan dolazila s istim nadama, da će upravo ona tog dana prepoznati svoju kćerku.
Svaki put kad bi ugledala Klari, žena bi izgovorila iste riječi: „Klara! Pogledaj me! Ja sam tvoja majka!” Te riječi su se urezivale u Clarine misli, ostavljajući je da se pita tko je zapravo ta žena i zašto je svaki put, unatoč svemu, dolazila na isto mjesto.
- Kada bi se vratila kući, sve bi bilo mirno. Njen novi dom, sa usvojiteljima Markom i Elaine Carter, pružao joj je osjećaj sigurnosti. Razumjela je da je usvojena, ali bilo je mnogo stvari koje nisu bile jasne. Odgovori na njezina pitanja o vlastitoj prošlosti dolazili su rijetko i uvijek su bili obavijeni tajnama. Znala je da je usvojena sa četiri godine, da je bila u hraniteljskoj obitelji, i da joj je biološka majka, prema onome što su joj rekli, umrla. Ipak, u njenim mislima ostali su fragmenti iz prošlosti: plavi pokrivač, tiha uspavanka, ime „Star“ koje je ponekad izgovarala žena iz parka, a nitko drugi nije koristio. I svaki put kad bi žena spomenula to ime, Clarine su se misli počele vrtjeti u krugovima nelagode i zbunjenosti.
Jednog kišnog oktobarskog popodneva, Klara je na povratku kući naletjela na ženu koja nije samo sjedila na klupi, nego je stajala i gledala je. Čim je Clara prolazila, ispustila je bilježnicu koju je žena nespretno podigla, ali s nekom posebnom pažnjom. Njene oči nisu bile prazne, već su odavale tugu i prepoznavanje, a žena joj je tiho šapnula: „Imaš oči kao tvoj otac.“ Tada je izgovorila ime koje je samo Clara znala. „Zvijezda.“
Taj susret bio je trenutak koji je potpuno poljuljao Clarinu sigurno izgrađenu stvarnost. Pobjegla je, osjećajući nelagodu, ali osjećala je da nešto nije u redu. Osjećala je da je žena pratila do kuće, a kod nje se probudio osjećaj nečega što je duboko potisnuto, nesvjesno, ali snažno.
Kada je pitala roditelje o ženi iz parka, odgovor je bio izbjegavajući i tjeskoban. Tišina je govorila više nego riječi. Na kraju su priznali da postoji mnogo stvari o njenoj prošlosti koje joj nikada nisu rekli. Rekli su joj da je njena biološka majka bila nestabilna osoba i da su smatrali kako je usvajanje jedino rješenje za njezinu dobrobit. No, nisu mogli objasniti kako žena iz parka zna sve o njenoj prošloj prošlosti – njeno staro ime, detalje iz njenog ranog djetinjstva, pa čak i marku koju je imala iza uha.
Nedugo nakon toga, žena iz parka pojavila se na njihovom pragu. Razgovori su postali glasni, optužbe su padale sa svih strana, a Clara je stajala između dvije verzije istine. Žena je tvrdila da joj je dijete oduzeto pod lažnim obećanjima, dok su Mark i Elaine tvrdili da su joj spasili život. Kad je policija stigla, žena nije pružala otpor. Samo je tiho ponavljala: „Volim te, moja zvijezdo.“
Te noći, Clara nije mogla spavati. Počela je sjećati svega što je zaboravila – tiho pjevušenje uspavanke, ruka koja ju je nježno milovala po kosi, nježan glas koji je uvijek bio tu za nju. Sutradan je sama pretraživala arhive i pronašla zatvoren dosje o starateljstvu, iz kojeg je isplivao jedan ključni detalj – nadimak djeteta, „Zvijezda“.
Kada se nekoliko dana kasnije vratila u park, klupa je bila prazna. Ostao je samo mokri plišani medvjedić. Clara ga je podigla, bez straha, znajući da je nešto važno iz prošlosti bilo ostavljeno za njom, ali da je i nešto drugo ostalo netaknuto: ljubav.
Još uvijek nije znala cijelu istinu o svom početku, ali sada je znala jedno – voljena je. Neko je, uvijek, bio tu i nikada je nije prestao tražiti. Ljubav ne nestaje lako, a ponekad, ljubav dolazi umorna, mokra od kiše – i čeka. Čeka da bude prepoznata. Čeka da se vrati kući.
„Moja zvijezdo.”
