Danas vam pišemo o jednoj dirljivoj priči koja govori o tome kako male geste, nesebična pomoć i zahvalnost mogu preobraziti život. Iako nije ispunila naslovnice ni zbog skandala, ni zbog političkih interesa, ni zbog bogatstva, ostala je urezana u srcima svih koji su je doživjeli. Počela je krajem devedesetih u Tuzli, u hodnicima jedne obične osnovne škole, u atmosferi mirisa krede, vlage i skromnih đačkih užina, a kroz godine je postala simbol istinske ljudskosti.
Ova priča, koja naizgled možda izgleda kao obična, govori o vezi koja je nastala između školske čistačice i jednog dječaka, a koja je, decenijama kasnije, postala primjer toga što znači biti čovjek. Učimo kako je život jedne osobe, koja je u svojoj tišini skrivala glad, promijenjen zahvaljujući samom činu nesebičnosti jedne žene.
Tarik, dječak čiji je život bio oblikovan ratnim gubicima, bio je sin poginulog borca. Njegova majka se borila da preživi radeći na teškim poslovima. Iako je škola bila mjesto igre i smijeha za mnoge, za Tarika je to bio period tišine i skrivene patnje.
Svaki veliki odmor, kada su se dijelile kifle i čokolade, bio je trenutak u kojem je Tarik osjećao prazninu. Glad je bila njegov stalni pratilac, ali nikada nije želio da privuče pažnju. Skrivao je svoju borbu povlačeći se u kutove hodnika, pritisnuto srce je nosio u tišini i sramu. Patike su mu bile poderane, ali nikada nije dozvolio da to primijete drugi. Glad je bila nešto što je morao nositi, tiho, sa ponosom.
Jedina osoba koja je primijetila Tarikovu tišinu bila je teta Fata, školska čistačica. Skromna žena, koja je svoju svakodnevnicu provela čišćenjem školske zgrade, živjela je teško, ali je uvijek imala osmijeh i srce puno saosjećanja. Fata, koja je i sama imala vlastite brige, svakog dana je prolazila pored Tarika, a onda bi mu diskretno, iz džepa svoje uniforme, dala mali zamotuljak. Unutra su se nalazili skromni obroci, koje je Fata spremajući za sebe, nesebično dijelila s njim. Nikada nije htjela da ga ponizi ili da ga izloži, sve je radila tiho, s ljubavlju.
- „Uzmi, sine… meni je ovo ionako previše“, tiho bi mu govorila, iako bi njen stomak često bio jednako prazan. I dok je Fata nosila ovu svoju svakodnevnu žrtvu, Tarik je osjećao da su ti sendviči za njega više od hrane. Bili su to znakovi nade, ljubavi i sklonosti koja je izlazila iz same duše žene koja je imala malo, ali je sve dijelila.
Kada je Tarik završio osnovnu školu i otišao na dalje školovanje u Sarajevu, Fata mu je dala još jedan poklon – novčanicu od 50 maraka za sretan put. Nije bilo mnogo riječi, ni obećanja, ali taj mali čin bio je simbol svega što su prošli zajedno, svega što je ona učinila za njega. Život je nastavio, svako na svojoj strani, ali Tarik nije zaboravio.
Godine su prolazile, a teta Fata je starila. Živjela je sama, u maloj kući na brdu iznad Tuzle, gotovo zaboravljena od svijeta. Njezin život bio je borba sa skromnim primanjima i bolestima koje su joj nagrizale tijelo. Kada je jedno jutro završila u bolnici zbog problema sa srcem, ljekari su joj objasnili da bi operacija bila moguća samo u Sarajevu. No, bila je stara, a sredstva nisu bila dovoljna. Fata je tiho prihvatila sudbinu, pomirila se sa životom koji joj je donio malo sreće.
Međutim, svijet je imao drugih planova za nju. Jednog dana, dok je ležala u bolnici, vrata njene sobe su se otvorila i ušao je jedan od najpoznatijih ljekara u regiji, okružen timom. Bio je to Tarik, sada ugledni kardiohirurg, koji je kleknuo pored nje, pogledao je s osmijehom i upitao: „Teta Fato… jeste li gladni?“ U njegovoj ruci je bio sendvič sa parizerom, miris hljeba koji je vraćao sve uspomene iz prošlih godina.
Tada je Tarik priznao da je svaki njen sendvič bio ulaganje u njegov život, da je bez nje, njenog dobrog srca, bio nesvjestan koliko je snage i ljubavi mogao izvući iz tih malih, jednostavnih obroka. Tarik joj je obavio operaciju, koja je trajala šest sati, a svi su primijetili da nijedan hirurg nije radio s tolikom pažnjom i emocijama. Fata je bila operisana, uspješno i bez komplikacija, a njeno zdravlje se vratilo. Kasnije, Fata je dobila i renoviranu kuću, a Tarik je osigurao njen život. Ali, najvažnije od svega – nije bila zaboravljena.
- Ova priča nas podsjeća da prava zahvalnost ne zavisi od novca, već od toga koliko su naši postupci puni ljubavi, saosjećanja i poštovanja.
