Bila je 1996. godina. Škola u malom bosanskom mjestu još je nosila ožiljke rata. Na fasadi su se jasno vidjeli tragovi gelera, a prozori su bili prekriveni najlonom koji je šuškao svaki put kada bi se zapuhao vjetar s brda. U učionici je mirisalo na mokre jakne, staro drvo i dim iz peći “bubnjare” koju je učitelj Meho palio svakog jutra prije dolaska djece. Bio je to čovjek starog kova – strog u pogledu, ali mekanog srca. Nosio je isto sivo odijelo godinama, pažljivo zakrpljeno i uvijek uredno ispeglano. Plata je kasnila, ai kada bi stigla, bila je dovoljna tek za osnovno. Ipak, Meho se nikada nije žalio. Smatrao je da je učiteljski poziv više od posla – to je bila misija.
U prvoj klupi sjedio je Damir, sitan dječak krupnih očiju koje su uvijek nekako bile ozbiljne od njegovih godina. Džemper koji je nosio visio je na njemu, rukavi su mu prekrivali šake, a patike su bile iznošene i pretanke za hladnoću. Bio je tih, gotovo neprimjetan, ali Meho je primjenjivao sve. Posebno je primjenjivao kako Damir nikada nije imao užinu. Kada bi zazvonilo za veliki odmor, druga djeca bi vadila pite, sendviče, slatkiše, a Damir bi ostajao za klupom, praveći se da čita ili da mu se ne izlazi napolje.
Meho je znao zašto. Damirov otac je poginuo, a majka je čistila tuđe kuće kako bi prehranila troje djece. Bilo je dana kada u njihovom domu nije bilo ni hljeba. Učitelj je to znao jer je poznavao svaku porodicu na mjestu. Ali znao je i nešto drugo – znao je koliko je ponos jak, posebno kod onih koji imaju najmanje. Da je dječaku ponudio novac ili hranu pred svima, Damir bi se povukao još dublje u sebe.
Zato je Meho odlučio slagati. Smislio je malu, bezazlenu laž koja će trajati godinama.
Jednog dana došao je Damirovoj klupi s papirnom kesom u ruci. Iz nje je dopirao miris svježeg hljeba i salame. “Damire”, rekao je glasno, da svi čuju, “moja Senada opet pretjerala. Spakovala mi dva sendviča. Kažem ja njoj, ženo, nisam ja drvosječa da mogu ovoliko pojesti. Hajde ti uzmi jedan, da se ne baci. Grijehota je bacati hranu.”
Damir je podigao pogled, zbunjen i postiđen. “Ne treba, učitelju…”
“Ma treba, treba. Učini ti meni uslugu”, nasmiješio se Meho i spustio sendvič na klupu.
Tog dana, i mnogo dana poslije, scena se ponavljala. Svaki put ista priča – žena pretjerala, hrana će se baciti, on ne može sve pojesti. A istina je bila drugačija. Meho je od svoje skromne ploče kupovao malo više hljeba, malo više salame, odvajao od vlastitog ručka. Često bi on ostajao gladan do večeri. Dok bi Damir jeo, Meho bi izvadio jabuku ili komadić suhog hljeba, pretvarajući se da mu je dovoljno.
Godine su prolazile. Damir je rastao, lice mu je dobilo boju, u očima mu se pojavio sjaj sigurnosti. Bio je odličan učenik, marljiv i zahvalan. Nikada nije postavljao pitanja, ali u njegovom pogledu bilo je nečega što je govorilo da razumije više nego što pokazuje. Kada je završio osnovnu školu, otišao je u dalje školovanje. Život je krenuo svojim tokom, a Meho je ostao u istoj učionici, s novim generacijama djece.
Dvadeset godina kasnije, Meho je bio penzioner. Žena mu je umrla, djeca su otišla trbuhom za kruhom. Penzija je bila mala, zdravlje narušeno. Stan je bio tih i hladan, a dani su se nizali sporo. Ponekad bi sjeo kraj prozora i gledao djecu kako prolaze prema školi. U tim trenucima osjećao je i ponos i tugu – dao je cijeli život drugima, a sada je živio skromno i povučeno.
Jednog novembarskog jutra, dok je razmišljao kako da rasporedi novac do kraja mjeseca, začulo se kucanje na vratima. Otvorio je i ugledao visokog, elegantnog muškarca u tamnom kaputu. Iza njega je stajao automobil kakav se rijetko viđa u tom mjestu.
“Tražim učitelja Mehu”, rekao je muškarac.
“Ja sam”, odgovorio je starac oprezno.
Muškarac se nasmiješio. U tom osmijehu bilo je nečeg poznatog. “Učitelju… ja sam Damir.”
Vrijeme kao da je stalo. Meho je gledao u lice odraslog čovjeka i polako prepoznavao dječaka iz prve klupe. Zagrlili su se dugo, bez riječi.
Damir je ušao u stan i pogledom obuhvatio skromni prostor. Vidio je istrošen namještaj, prazne police, hladnu peć. Oči su mu zasuzile. “Učitelju”, rekao je tiho, “danas vodim uspješnu kompaniju. Imam restorane, hotele, zaposlene ljude. Ali ništa od toga nije postojalo da vi niste tada odlučili da mi ‘poklonite višak’.”
Meho je pokušao da se našali. “Ma kakav višak, Senada je stvarno znala pretjerati.”
Damir se nasmiješio kroz suzej. “Znao sam. Čak i tada. Znao sam da dijelite ono što je trebalo biti vaše. Gledao sam vas kako jedete jabuku dok ja jedem sendvič. Nisam imao hrabrosti da kažem. Ali obećao sam sebi da ću jednog dana biti kao vi.”
Iz aktovke je izvadio dokumente i ključeve. “Kupio sam vam stan bliže centru. Topao, svijetao. Želim da budete moj počasni gost kad god želite. U mom restoranu postoji što nosi vaše ime.”
Meho je pokušao odbiti, ali Damir nije dopuštao. “Ovo nije milostinja. Ovo je zahvalnost. Naučili ste me da pravo bogatstvo nije u novcu nego u dijeljenju. Sada je red na mene.”
Nekoliko mjeseci kasnije, Meho je sjedio za stolom s pogledom na rijeku, u restoranu punom svjetla i smijeha. Konobari su ga pozdravljali s poštovanjem, a Damir je često dolazio da s njim popije kafu. Jednom prilikom, pred punim restoranom, Damir je donio platu hranu i glasno rekao: “Učitelju, kuhari su opet pretjerali. Ne mogu ja ovo sve pojesti. Molim vas, pomozite mi.”
Gosti su se nasmijali, a Meho je osjetio kako mu srce postaje lagano. Prepoznao je u tim riječima odjek davne laži koja je nekada hranila gladno dijete.
Dobrota se vratila stostruko. Ne zato što je to očekivao, nego zato što je bila iskrena. Meho je shvatio da nijedno dobro djelo nestaje. Možda putuje godinama, možda se vrati u drugačiji oblik, ali uvijek pronađe način da zatvori krug. Negdje između sendviča i jabuke, između gladi i zahvalnosti, rodila se veza jača od krvi – veza učitelja i učenika, satkana od tih žrtava i velike ljubavi.
