Putovanja u sebi nose cijeli spektar osjećaja. Nekada su ispunjena uzbuđenjem i iščekivanjem, nekada nadom, a ponekad nose teret tuge toliko težak da se čini kako nema mjesta ni za jedan drugi osjećaj.
Za Margaret, ženu od šezdeset tri godine, let prema Montani nije bio put ka novom početku. Bio je to put oproštaja. Sjedila je u avionu tiha i povučena, noseći u sebi bol zbog gubitka sina, onu vrstu tišine koju mogu razumjeti samo roditelji koji su sahranili vlastito dijete.
Pored nje je sjedio suprug Robert. Dijelili su isti gubitak, ali su ga nosili na različite načine. Robert je cijelog života bio čovjek koji popravlja stvari – rukama, planovima i šutnjom. Tog dana, međutim, nije bilo ničega što se moglo popraviti. Njihov razgovor sveo se na kratke rečenice, a pogledi su govorili više nego riječi. U zraku je lebdjela tuga, teška i postojana, kao da je ispunjavala svaki dah.
• tišina između njih bila je glasnija od svake riječi
• svaki pokret nosio je trag umora i gubitka
• zajednička bol ih je spajala, ali i razdvajala
Avion je mirno klizio kroz nebo kada se pilot obratio putnicima. U tom trenutku Margaret je osjetila kako joj se tijelo smiruje, gotovo protiv njene volje. Glas je bio dublji nego što ga je pamtila, ali prepoznala ga je istog trena. Bio je to glas iz prošlosti, iz vremena kada je imala dvadeset tri godine i kada je radila kao profesorica u problematičnoj školi u Detroitu. Sadašnjost je na trenutak nestala, a ona se vratila u učionicu punu nemira i slomljenih snova.
Sjetila se dječaka po imenu Eli. Imao je četrnaest godina, bio je tih, povučen i nevjerovatno pristojan za dijete koje je život prerano naučio težini stvarnosti. Govorio je malo, ali u njegovim riječima uvijek se osjećala mješavina nade i umora. Imao je dar za mehaniku i mogao je popraviti gotovo sve što bi mu došlo pod ruke. Margaret je u njemu vidjela potencijal koji niko drugi nije primjećivao.
• otac mu je bio u zatvoru
• majka odsutna i izgubljena u vlastitim problemima
• osjećaj sigurnosti gotovo da nije postojao
Pokušavala je popuniti te praznine sitnicama – dodatnim obrokom, školskim priborom, ali prije svega vjerom u njega. Ta vjera došla je na iskušenje kada je Eli priveden zbog sumnje u krađu automobila. Iako nije bio kriv, sistem nije mario za nijanse. Bio je pogrešno dijete na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
U policijskoj stanici, gledajući njegovo uplašeno lice, Margaret je donijela odluku koja joj je promijenila život. Slagala je kako bi ga zaštitila. Rekla je da je bio s njom nakon nastave i dala mu alibi koji ga je spasio. Ta laž nije bila slabost, već čin duboke ljudskosti.
Sljedećeg dana Eli joj je donio uvelu tratinčicu i tiho rekao da će je jednog dana učiniti ponosnom. Te riječi ostale su s njom godinama, iako su se njihovi putevi razišli.
Kada je avion sletio u Montanu, Margaret je skupila hrabrost i prišla kokpitu. Vrata su se otvorila, a ispred nje je stajao Eli – sada pilot, smiren i dostojanstven čovjek. Kada mu je rekla zašto putuje, nije pokušao umanjiti njenu bol. Samo je bio tu, prisutan, onako kako je ona nekada bila za njega.
Rekao joj je da nikada nije zaboravio ono što je učinila za njega. Tokom boravka u Montani pokazao joj je malu neprofitnu organizaciju koju je osnovao. Njegov žuti avion nosio je ime Hope Air i imao je jednu svrhu – besplatno prevoziti djecu iz udaljenih područja do bolnice.
• avion kao simbol druge šanse
• djeca koja bez toga ne bi imala pristup liječenju
• dokaz da jedan čin dobrote može trajati cijeli život
Margaret je upoznala i Elijevog sina Nou. Njegov zagrljaj bio je topao i iskren, onaj koji liječi bez pitanja. U tom trenutku osjetila je nešto za što je mislila da je zauvijek izgubila – osjećaj pripadnosti. Njihov odnos se nastavio i nakon toga. Svakog Božića na njenom frižideru pojavljivao se crtež s potpisom „Baki Margaret“.
Tuga za sinom nikada nije nestala. Naučila je, međutim, dijeliti prostor s nadom, povezanošću i smislom. U njenom životu ostala je praznina, ali i tiha spoznaja da čak i u najdubljem mraku jedan glas može vratiti svjetlo.
