U danasnjem clanku cemo se osvrnuti na jedan od najpoznatijih prehrambenih proizvoda koji je obilježio djetinjstvo mnogih generacija – riblje štapiće.
Gotovo da ne postoji osoba koja ih barem jednom nije imala na tanjiru, bilo kao brzinski ručak, večeru ili praktično rješenje kada nema vremena za kuhanje. Upravo zbog njihove dostupnosti, jednostavne pripreme i uvijek sličnog ukusa, riblji štapići su stekli status „sigurne hrane“ kojoj se rijetko postavljaju dodatna pitanja. Međutim, iza tog poznatog oblika i hrskave panade krije se priča o sastavu i načinu proizvodnje koja mnoge može iznenaditi.
Većina potrošača, kada vidi pravilne pravougaone komade ribljih štapića, instinktivno pomisli da je riječ o komadima fileta ribe koji su samo izrezani, pohovani i zamrznuti. Ipak, realnost industrijske proizvodnje je nešto drugačija. Umjesto cijelih fileta, riblji štapići se najčešće prave od takozvane riblje mase.
To znači da se riba prvo usitnjava, melje i pretvara u homogenu smjesu, koja se zatim oblikuje u poznati oblik štapića. Tek nakon toga slijedi paniranje i zamrzavanje, kako bi proizvod bio spreman za dugotrajno čuvanje i brzu pripremu kod kuće.
Ovakav način proizvodnje omogućava proizvođačima da dobiju ujednačen izgled, teksturu i ukus proizvoda, bez obzira na seriju ili vremenski period proizvodnje. Međutim, riblja masa rijetko se sastoji isključivo od ribe. U zavisnosti od proizvođača, kvaliteta i cijene, u nju se često dodaju voda, skrob, biljna ulja, stabilizatori i razni začini. Ovi sastojci pomažu u vezivanju mase, poboljšavaju konzistenciju i produžavaju trajnost proizvoda, ali istovremeno smanjuju procenat stvarnog ribljeg mesa u svakom pojedinačnom štapiću.
Kada je riječ o vrsti ribe koja se koristi, najčešći izbor u industriji ribljih štapića je aljaski polak. Ova bijela morska riba neutralnog ukusa izuzetno je popularna u prehrambenoj industriji zbog svoje dostupnosti, niske cijene i lakoće obrade. Lov aljaskog polaka odvija se u ogromnim količinama u sjevernom Pacifiku, što ga čini jednim od najčešće korištenih resursa za prerađene riblje proizvode širom svijeta. Pored njega, ponekad se koriste i oslić ili bakalar, ali znatno rjeđe, uglavnom kod proizvoda višeg cjenovnog ranga.
- Iako aljaski polak sam po sebi nije loša ili nekvalitetna riba, problem nastaje u načinu na koji se koristi u ribljim štapićima. Umjesto da se konzumira kao file ili svježa riba, on u ovom slučaju prolazi kroz niz industrijskih procesa, tokom kojih gubi dio svoje prirodne strukture i nutritivnih vrijednosti. Kada se pomiješa s dodatnim sastojcima, krajnji proizvod više ne predstavlja čistu ribu, već kombinaciju različitih komponenti čiji je osnovni cilj da zadovolje ukus, izgled i cijenu, a ne nužno nutritivnu vrijednost.
Zbog toga riblji štapići često imaju manji udio proteina u poređenju s pravim ribljim filetima, dok istovremeno mogu sadržavati više soli, masti i ugljikohidrata. Panada, koja daje onaj prepoznatljivi hrskavi sloj, dodatno povećava kalorijsku vrijednost proizvoda, naročito ako se štapići pripremaju prženjem u ulju. Iako su praktični i ukusni, riblji štapići se zbog svega navedenog ne mogu smatrati ravnopravnom zamjenom za svježu ili minimalno prerađenu ribu.
Još jedan razlog zbog kojeg se rijetko preispituje sastav ribljih štapića jeste navika. Mnogi su ih jeli još kao djeca, često bez razmišljanja o tome šta se tačno nalazi ispod zlatne korice. Ta emocionalna povezanost i osjećaj poznatog ukusa stvaraju privid povjerenja u proizvod, pa se deklaracije i sastojci na ambalaži često preskaču. Tek kada se malo dublje zagrebe ispod površine, postaje jasno da se radi o industrijskom proizvodu koji je daleko od jednostavne ribe s roštilja ili iz rerne.
To, naravno, ne znači da riblje štapiće treba potpuno izbaciti iz ishrane. Oni mogu biti praktično rješenje u određenim situacijama, naročito kada se biraju kvalitetniji proizvodi s većim udjelom ribe i manje aditiva. Ipak, važno je biti svjestan šta se zapravo jede i ne poistovjećivati riblje štapiće s konzumacijom prave, svježe ribe.
Na kraju, priča o ribljim štapićima podsjeća nas koliko je važno čitati deklaracije, razumjeti sastav hrane i ne uzimati zdravo za gotovo proizvode koje smatramo poznatim. Iza jednostavnog oblika i nostalgije često se krije složen proces proizvodnje koji ima direktan uticaj na kvalitet i nutritivnu vrijednost onoga što unosimo u organizam. Upravo ta svijest može pomoći potrošačima da donose informisanije odluke i da riblje štapiće posmatraju onakvima kakvi zaista jesu – praktičan, ali visoko prerađen proizvod, a ne čistu ribu u svom prirodnom obliku.
