Tema današnjeg članka je doručak koji miriše na prošla vremena i jednostavne dane. Naime , rijec je o hrani koja je mnogima uljepšavala jutra bez mnogo razmišljanja se znalo sta se jede za dorucak .
Postoji nešto posebno u jelima koja su se spremala bez pompe, a ostajala u pamćenju cijeli život. Autor ove priče, posmatran iz ugla trećeg lica, uvijek kaže da se najljepše uspomene često vežu za mirise iz kuhinje.
Upravo takva uspomena su peksimeti, skromni, a bogati okusom, doručak koji je obilježio djetinjstvo mnogih u bivšoj Jugoslaviji. Nisu tražili ni vrijeme ni strpljenje, samo malo dobre volje i par osnovnih sastojaka koje je svaka kuća imala.
Za razliku od klasičnih uštipaka, oko kojih se znalo čekati da tijesto naraste, peksimeti su bili brzi i pouzdani. Ujutro, kada bi se svi spremali za školu ili posao, upravo su oni bili rješenje. Dok bi ulje tiho pucketalo na šporetu, kućom se širio miris koji je budio i najveće spavalice. Taj zvuk i danas mnogima odzvanja u sjećanju kao znak da slijedi nešto dobro.
Tijesto za peksimete pravilo se jednostavno. Nije bilo potrebe za posebnim vještinama niti skupim sastojcima. Brašno, jogurt, jaja, malo mlijeka i prašak za pecivo činili su čaroliju. Autor bi rekao da je upravo ta jednostavnost bila njihova najveća snaga. Tijesto se mijesilo brzo, bez nervoze, dok ne postane glatko i poslušno, a zatim se razvaljalo i rezalo na kocke koje su jedva čekale da završe u vrelom ulju.
Prženje je bio poseban trenutak. Svaka kocka bi polako dobijala zlatnu boju, a domaćica bi ih okretala s pažnjom, kao da zna da pravi nešto vrijedno. Kada bi se izvadili i položili na papir da se ocijede, već su bili neodoljivi. Ipak, prava čar dolazila je tek kasnije, kada bi se peksimeti mazali po želji. Neko ih je volio s džemom, neko s paštetom, a neko s kajmakom, i svi su bili u pravu.
Ono što ovu priču čini emotivnom nije samo okus, već osjećaj zajedništva. U tim trenucima, porodica bi sjedila za stolom, uz čaj ili mlijeko, i dijelila doručak bez žurbe. Autor često naglašava da **to nisu bila samo jutra puna hrane, već jutra puna bliskosti**. U svijetu bez telefona i stalne buke, razgovor i smijeh bili su glavni začin.
Danas, kada su police pune raznih gotovih proizvoda, peksimeti djeluju gotovo zaboravljeno. Ipak, sve više ljudi im se vraća, upravo zbog te topline koju nose. Oni podsjećaju da nije potrebno mnogo da bi se dan započeo lijepo. Nekoliko osnovnih sastojaka i malo ljubavi mogu stvoriti obrok koji će se pamtiti.
Autor ove prepričane priče ističe da su peksimeti lagani, mekani i takvi da se tope u ustima, a pritom ne opterećuju želudac. Upravo zato su često bili bolji izbor od klasičnih uštipaka. Njihova tekstura i neutralan okus dopuštali su da se kombinuju i sa slatkim i sa slanim, što ih je činilo savršenim za svakog člana porodice.
Nostalgija igra veliku ulogu u cijeloj ovoj priči. Svaki zalogaj vraća slike starih kuhinja, kariranih stolnjaka i emajliranih šolja. To je doručak koji budi emocije, i to one najnježnije. Nije čudo što će, kada se danas pripreme, svi tražiti još, bez obzira na godine.
Na kraju, ova priča nije samo o receptu, već o načinu života koji je bio sporiji i topliji. Peksimeti su simbol tog vremena, dokaz da se sreća može naći u malim stvarima. Onaj ko ih jednom proba, shvatiće da ukus ne dolazi samo iz sastojaka, već iz sjećanja koja nose. Prijatno, i neka svako jutro započne s osmijehom, baš kao nekada.
