Ako vam je zdravlje bitno, jedno ne smete da prekršite – poruka je koja se generacijama prenosi u narodu kada je u pitanju veliki praznik koji se dočekuje s posebnim poštovanjem i pažnjom.
Vjeruje se da način na koji započnemo taj dan ima snažan uticaj ne samo na naše raspoloženje, već i na zdravlje, mir u kući i sreću tokom cijele godine. Zato običaj nalaže da se nešto važno uradi u samu zoru, prije nego što se svakodnevna buka i obaveze upletu u prazničnu tišinu.
U narodnom vjerovanju, zora simbolizira novi početak, čistoću i buđenje života. Smatralo se da je to trenutak kada su misli najbistrije, tijelo odmorno, a duh najbliži prirodi i višim silama. Upravo zbog toga, naši stari su ustajali veoma rano na veliki praznik, bez negodovanja i lijenosti, jer se vjerovalo da onaj ko prespava zoru prespava i sopstvenu sreću. Ustajanje u ranim jutarnjim satima nije se doživljavalo kao napor, već kao čast i prilika da se dan započne pravilno.
Prvi i najvažniji običaj koji se vezuje za zoru jeste umivanje hladnom vodom. Voda je u tradiciji oduvijek smatrana snažnim simbolom zdravlja i pročišćenja. Umivanje u zoru, naročito ako se voda prethodno ostavi da prenoći, imalo je poseban značaj. Vjerovalo se da takva voda “nosi” snagu noći i mira, te da ispira bolest, umor i lošu energiju. Mnogi su u vodu dodavali i malo soli, grančicu bosiljka ili cvijet, vjerujući da će tako pojačati njeno blagotvorno dejstvo.
Nakon umivanja, običaj je nalagao kratku tišinu. Nije se odmah govorilo, raspravljalo ili žalilo. Smatralo se da prve riječi izgovorene na veliki praznik imaju moć da obilježe cijeli dan, pa čak i duži period. Zato su ljudi birali da se pomole u sebi, zahvale na zdravlju koje imaju i požele dobro svojim ukućanima. Ova tišina imala je i praktičnu vrijednost – smirivala je um i srce, što je, prema savremenom shvatanju, izuzetno važno za psihičko zdravlje.
Jedno od strogih pravila bilo je i da se u zoru ne započinju teški fizički poslovi. Iako se rano ustajalo, praznik nije bio namijenjen radu, već duhovnom miru. Prekršiti ovo pravilo smatralo se nepoštovanjem praznika, ali i sopstvenog tijela. Vjerovalo se da rad u ranim jutarnjim satima na veliki praznik donosi umor, bolesti i nemir. Umjesto toga, dan je bio posvećen porodici, razgovoru i zajedništvu.
Posebna pažnja posvećivala se i prvom obroku. U mnogim krajevima, nije se jelo odmah nakon buđenja. Prvo se pila voda ili lagani napitak, a tek kasnije, kada sunce izađe, pristupalo se prazničnom doručku. Smatralo se da tijelo treba postepeno “probuditi”, baš kao i dušu. Ovaj običaj, iako nastao iz vjerovanja, danas ima smisla i sa zdravstvenog aspekta, jer lagan početak dana prija organizmu.
Veliki praznici su, prema narodnom shvatanju, bili i dani kada se posebno pazilo na misli i emocije. Zavist, ljutnja i teške riječi smatrane su najvećim prekršajem. Ako vam je zdravlje bitno, govorili su stari, ne nosite teret u srcu baš tog dana. Zora je bila trenutak kada se oprašta, pušta i započinje iznova. Vjerovalo se da negativne misli u zoru praznika ostavljaju dubok trag na čovjekovo zdravlje.
Iako danas mnogi ove običaje posmatraju kao dio tradicije, a ne strogo pravilo, njihova suština i dalje ima vrijednost. Rano ustajanje, umivanje, mir, zahvalnost i odricanje od žurbe makar na jedan dan u godini mogu imati snažan pozitivan efekat. U vremenu kada se stalno žuri i malo sluša sopstveno tijelo, ovi stari običaji podsjećaju da zdravlje ne čine samo lijekovi, već i način na koji započinjemo dan, naročito onaj koji se smatra posebnQim i velikim.
