Na prvi pogled, život Milesa Keatona mogao je poslužiti kao školski primjer modernog uspjeha. Bio je mlad, izuzetno bogat i samostalan – čovjek koji je iz ničega stvorio tehnološko carstvo i prodao ga u pravom trenutku.
Njegovo ime se pojavljivalo u medijima, njegovi citati su se prenosili s konferencija, a njegova kuća bila je simbol sna koji je mnogima djelovao nedostižno. Imao je sve ono što se obično povezuje s pobjedom u životu.
Ipak, iza tog sjaja krila se tiha i duboka tragedija. Miles je imao sve što se može kupiti novcem, osim onoga najvažnijeg – zdravlja. Nakon teške saobraćajne nesreće, njegove noge više nisu reagovale. Invalidska kolica postala su njegova svakodnevica, a nijedna terapija, operacija ili savremena tehnologija nisu uspjele da promijene tu stvarnost. Ljekari su bili oprezni, birali su riječi, ali poruka je uvijek bila ista: čuda se rijetko dešavaju.
Kada se vratio u svoju raskošnu kuću, Miles je shvatio koliko je luksuz besmislen bez osnovne slobode kretanja. Dugi hodnici i velike staklene površine, nekada simbol uspjeha, sada su mu samo pojačavali osjećaj zarobljenosti. Novac je mogao platiti najbolje stručnjake na svijetu, ali nije mogao vratiti osjećaj u nogama. Svaki novi pokušaj, svaka nada koja bi se ugasila, ostavljali su iza sebe još dublju prazninu.
Vremenom je prestao primati goste, prestao je izlaziti, a ponekad čak i gledati kroz prozor. Ljeto mu je smetalo jer ga je podsjećalo na šetnje koje više nije mogao praviti. Njegova tuga nije bila glasna niti dramatična; bila je tiha, postojana i teška, poput stalnog pritiska na grudima.
Jednog popodneva, odvezao se do kraja imanja, do starog hrasta koji je godinama stajao kao nijemi svjedok njegovog uspona. Tamo, u njegovoj sjeni, Miles je konačno izgubio snagu da se suzdržava. Udarao je svoje noge, ne iz bola, već iz očaja što ne osjeća ništa. Izgovorio je rečenicu koja mu je izletjela iz dubine duše: ako već ne može imati sve, neka mu se barem vrati život kakav je nekada poznavao.
U tom trenutku začuo se dječiji glas. Owen, šestogodišnji sin kućne pomoćnice, stajao je nekoliko metara dalje. Nije znao da bi trebao osjećati strah ili nelagodu. Samo je, potpuno iskreno, pitao zašto Miles plače. To pitanje, jednostavno i ljudsko, pogodilo je jače nego bilo koja dijagnoza.
Dječak mu je ispričao da njegova majka vjeruje kako niko nije previše slomljen da bi izgubio nadu. Te riječi su kod Milesa izazvale otpor i bijes. Bio je umoran od utješnih fraza. Ipak, iz očaja je ponudio nešto što je cijelog života smatrao rješenjem za sve – novac. Rekao je da bi dao pola svog bogatstva ako mu Owen može pomoći.
Dječak nije razumio ponudu. Umjesto toga, prišao je bliže i pitao smije li se moliti. Spustio je ruku na Milesovo koljeno i izgovorio kratku, nesavršenu, dječiju molitvu. Nije zvučala kao čudo, već kao razgovor – molba za snagu, makar malu, da Miles ponovo može stati na noge i osjetiti travu pod stopalima.
Tada se dogodilo nešto neočekivano. Miles je osjetio toplinu, zatim lagane trnce. Prsti na nozi su se pomjerili. Bio je to prvi stvarni osjećaj nakon dvije godine potpune tišine. Kada je kućna pomoćnica dotrčala, Miles je već znao da to nije bila mašta.
Sljedećeg dana doktori su potvrdili promjene, ali nisu imali objašnjenje. Govorili su o rijetkim slučajevima i nepredvidivosti ljudskog tijela. Miles nije tražio objašnjenje. Znao je šta je osjetio i šta se u njemu promijenilo. Ispunio je svoje obećanje, ali na drugačiji način: osigurao je budućnost za Owenovu porodicu i osnovao fondaciju za one koji nemaju novca, ali imaju nadu.
Šest mjeseci kasnije, Miles je ponovo hodao. Polako i nesigurno, ali samostalno. Shvatio je da novac može kupiti udobnost, ali ne i smisao. Može platiti terapije, ali ne i vjeru. Ponekad se život ne promijeni snagom bogatstva, već zbog jednog iskrenog pitanja i molitve koja ne pokušava da impresionira, nego da pomogne. I baš tada, kada se čini da je sve završeno, život tiho šapne: pokušaj još jednom.
