Postoje trenuci u roditeljstvu koji na prvi pogled djeluju bezazleno. Djeca izgovaraju rečenice dok hodaju pored fontane, gledaju golubove ili se igraju s balonima.
Ipak, upravo te rečenice, koje naizgled nemaju veće značenje, mogu promijeniti cijeli svijet odraslih. Ponekad su to riječi koje dolaze iznenada, s nevinošću koja u sebi nosi duboku istinu.
Za Danielu Morales, takav trenutak došao je usred gužve gradskog trga u Cuernavaci. Njen petogodišnji sin, Mateo, tiho, ali s potpunom sigurnošću, izgovorio je nešto što nijedna majka ne očekuje čuti od svog djeteta: „Mama… sjećam ga se. Bio je u tvom stomaku sa mnom.“
To nisu bile igre riječi, niti zafrkancija. Mateo je izgovorio ove riječi tiho, kao neko tko jednostavno iznosi činjenicu, kao da nije riječ o nečemu što bi trebalo izazvati reakciju. Daniela nije znala kako da reagira, jer te riječi nisu samo potresle njezino srce, nego su izazvale lavinu sjećanja, pitanja i strahova za koje nije bila spremna.
Na nekoliko metara od njih stajao je dječak, bosonog, u ružnoj, poderanoj odjeći. Držao je plitku kutiju slatkiša, poput jedine imovine koju je imao. Njegova odjeća bila je tanka, neskladna s vremenskim uvjetima, a koljena su mu bila prekrivena prašinom. Dječak je bio samo još jedno dijete na ulici, neupadljivo u svojoj siromašnoj stvarnosti. No, za Danielu, ovo dijete nije izazvalo sažaljenje. Umjesto toga, osjetila je strah.
Razlog nije bilo siromaštvo. Razlog je bio njegov izgled. Dječak je imao iste kovrdže, iste obrve koje su se lagano spuštale, kao i iste usta koja su izgledala kao da zadržavaju riječi. I ono što je najviše zabrinjavajuće – imao je isti rodni znak ispod brade, koji je Mateo imao od rođenja. To je bio znak kojeg je Daniela poznala i voljela, svakodnevno ga gledajući dok je uspavljivala svog sina.
Mateo nije stao. Ponovno je progovorio, ovaj put tiše, ali još uvjerljivije: „Onaj drugi dječak… onaj kojeg viđam dok spavam.“
U tom trenutku, nešto se u Danieli slomilo. Sjećanja na dan porođaja, koja je godinama pokušavala potisnuti, izronila su u njenoj glavi. Prejaka svjetla u bolnici, glasovi koji su se preklapali, anestezija i tišina. Sve to bila je istina koju nije željela vidjeti. Danieli su govorili da je bilo samo jedno dijete, jedno srce koje je bilo prisutno, jedno plač, jedno dijete. No, njena sjećanja nisu se slagala s tim.
Njena unutrašnja borba postala je još teža kad je Mateo pobjegao od nje i potrčao prema dječaku, bez straha, bez oklijevanja. Dječak je pružio ruku i Mateo ju je prihvatio, a njihovi osmijesi bili su identični. Gledali su se kao dva blizanca koja su se srela nakon mnogo godina. Daniela je u tom trenutku osjetila kako joj se grlo steže. Ovo nije bila slučajnost.
Dječak se zvao Pablo, a njegova tetka Consuelo bila je starija žena koja je spavala na klupi nedaleko od njih, iscrpljena životom i bolešću. Nije bilo bajkovitih objašnjenja ni jednostavnih grešaka. Daniela je to morala prihvatiti – Mateo nije bio jedino dijete koje je bila u bolnici. Doista, Danielino tijelo nosilo je sjećanja na dvoje djece.
Pablo je nosio pet godina gladi, straha i nesigurnosti. Bilo je dana kada je morao sakriti hranu, plašiti se kazne i živjeti u strepnji. No, kada je Daniela prihvatila Pabla, dala mu je ono što nikada nije imao – bezuvjetnu sigurnost, ljubav i obitelj. No, to nije bilo sve. Danielina obitelj bila je sve osim savršena. Suočila se s činjenicom da je, dok je ona bila nesvjesna, njezina obitelj donijela odluku koja nije bila njezina. Izgubila je jedno dijete, a cijelo to vrijeme, drugom djetetu bilo je uskraćeno ono što je bilo njegov najprirodniji pravo – ljubav i prisutnost majke.
Daniela je pokušala potisnuti istinu. Njene reakcije su bile miješane, preplavljene strahom i nevjericom. No, što god činila, istina nije prestajala kucati na vrata njene svijesti. U bolnici su pronađeni nepotpuni dokazi, a stranice koje su nedostajale samo su činile priču još jasnijom. Na jednoj od stranica, gotovo izbrisano, stajalo je: „Višestruka trudnoća.“
- Kada je svekrva, Doña Esperanza, spoznala istinu, nije bilo povratka. Daniela je konačno bila prisiljena suočiti se s tim da nije samo izgubila dijete, nego i to da je cijelo vrijeme bila obmanjivana od strane obitelji koju je voljela. Sjećanja koja je toliko dugo pokušavala ignorirati sada su izlazila na površinu, a ona je morala donijeti odluku – suočiti se s istinom i pružiti Pabli ono što zaslužuje.
S vremenom, sve je postalo jasnije. Obitelj nije savršena, ali je ona bila potpuna. Daniela je sada znala što znači prava obitelj, ona koja ne ovisi o savršenstvu, nego o ljubavi koja je neuništiva i bezuvjetna.
