Pjevač Saša Babić preminuo je nakon duge i teške bolesti, ostavivši za sobom duboku prazninu na muzičkoj sceni i u srcima svih koji su ga poznavali. Vijest o njegovoj smrti, koja se dogodila 25. decembra, brzo se proširila regionom i izazvala val tuge među prijateljima, kolegama i brojnim poštovaocima njegovog rada.
Iako je mjesecima vodio iscrpljujuću borbu s bolešću, nada i vjera da će je pobijediti nisu ga napuštale do samog kraja. Nažalost, životna bitka je izgubljena, ali uspomena na njega ostaje snažna i trajna.
Društvene mreže ubrzo su postale mjesto zajedničkog oproštaja, gdje su se nizale emotivne poruke, fotografije i sjećanja. Ljudi su dijelili trenutke s nastupa, druženja iza scene i susrete koji su, kako mnogi pišu, uvijek bili ispunjeni toplinom i iskrenim osmijehom. Mnogi su isticali da je Saša bio mnogo više od talentovanog pjevača – bio je prijatelj, kolega na kojeg se moglo osloniti i čovjek koji je znao saslušati i pomoći bez velike buke.
U jednoj od poruka stoji: „Posljednji pozdrav. Nebeska kafana otvorila je vrata za još jednog velikana. Tamo gore dobili su ogromno pojačanje. Iskreno saučešće porodici…“ Ove riječi oslikavaju način na koji su ga doživljavali – kao velikana u muzici, ali i velikog čovjeka. Drugi su se oprostili riječima: „Velika nam je čast što smo te poznavali i imali priliku nagraditi tvoj izuzetan talenat. Duboko nas je pogodio tvoj prerani odlazak. Iskreno saučešće porodici. Carstvo ti nebesko, divni čovječe.“ Treća poruka kratko, ali snažno poručuje: „Posljednji pozdrav, druže. Neka su anđeli s tobom. Porodici Babić iskreno saučešće.“
Ovakve poruke svjedoče koliko je Saša Babić bio cijenjen i voljen. Njegov odnos prema muzici bio je poseban – nikada nije gledao na nju samo kao na posao, već kao na način života i komunikacije s ljudima. Na sceni je uvijek davao maksimum, bez obzira na veličinu bine ili broj publike. Mnogi se sjećaju da je pjevao istim žarom i na velikim koncertima i na manjim, intimnim okupljanjima, jer mu je, kako je često govorio, svaka publika jednako važna.
Saša Babić započeo je svoju muzičku karijeru još kao dijete, pjevajući u školskom horu. Već tada su učitelji i prijatelji primijetili njegov poseban sluh i osjećaj za melodiju. Muzika je bila prisutna u njegovom životu od najranijih dana i prirodno je rasla zajedno s njim. Prije nego što se u potpunosti posvetio pjevanju, okušao se i kao bubnjar, što mu je dodatno pomoglo da razvije osjećaj za ritam i razumijevanje muzičke strukture. Ipak, s vremenom je shvatio da je njegov glas ono kroz šta se najbolje izražava.
Tokom karijere gradio je svoj put strpljivo, bez naglih skokova, ali s mnogo rada i upornosti. Nije jurio brzu slavu, već je vjerovao da kvalitet i iskrenost uvijek pronađu put do publike. Upravo zbog toga njegovi nastupi ostajali su zapamćeni, a pjesme su se rado slušale i dijelile. Kolege ističu da je bio profesionalac u svakom smislu te riječi, uvijek spreman na saradnju i otvoren za savjete, ali i da pomogne mlađim muzičarima koji su tek započinjali.
Iako je bolest u posljednjim godinama života usporila njegov ritam, nije ugasila njegovu ljubav prema muzici. Do posljednjeg trenutka interesovao se za nove pjesme, planove i nastupe, pokazujući snagu duha koja je mnogima bila inspiracija. Njegov odlazak ostavlja tišinu koja se teško može ispuniti, ali ostaje i bogato naslijeđe – pjesme, sjećanja i priče koje će se još dugo prepričavati.
- Saša Babić će zauvijek ostati u sjećanju svih koji su ga voljeli i poštovali, ne samo kao pjevač, već kao čovjek velikog srca. Njegov glas možda je utihnuo, ali trag koji je ostavio u životima ljudi i u muzici nastavit će da živi, podsjećajući nas na to koliko jedan iskren talenat može dotaknuti mnoge.
