Sjedila sam na bolničkom krevetu, umorna i iscrpljena, držeći svoju tek rođenu bebu. Još uvijek su me mučile posljednje boli od porođaja, a moje tijelo bilo je iscrpljeno do te mjere da jedva držim oči otvorene. Beba je mirno spavala na mom prsima, a ja sam osjećala toplotu njene malene glave na svom srcu.
Osim toga, jedina stvar koju sam željela bilo je malo mira, tišine i nježnosti sa svojom novorođenom kćerkom. Muž je otišao završiti papire, ostavljajući me samu, a tišina je bila moj trenutni spas.
No, ništa me nije moglo pripremiti za trenutak kada su se vrata odjednom otvorila. Nije to bilo tiho, polako otvaranje, već snažan udarac, kao da je netko besramno ušao u moj sveti prostor. Trgnula sam se, a beba je gotovo skliznula iz mojih ruku. Pogledala sam prema vratima i vidjela svoju svekrvu koja je ušla bez da je zakucala. Gledala me s onim svojim poznatim prezirnim pogledom, onim pogledom koji mi je oduvijek davao do znanja da nije imala previše obzira prema meni.
Nije rekla „čestitam“, nije se zabrinula kako se osjećam, nije se raspitivala o mom zdravlju. Nije bilo ni „Kako si, draga?“ ili nešto slično. Umjesto toga, samo je prišla mom krevetu, prekrstila ruke i počela gledati moju bebu, ali ne s ljubavlju ili nježnošću, već s izrazom lica kao da traži neku grešku. Nije ni primijetila da je njezinim ponašanjem u toj situaciji sve bilo potpuno pogrešno.
„Ovo dijete sigurno nije iz naše porodice“, rekla je hladno i jasno, dok sam ja bila još pod utjecajem kontrakcija. Tišina je ispunila prostoriju, a srce mi je bilo kao da mi je netko odsjekao komadić. Nisam mogla vjerovati da sam čula te riječi, koje su bile potpuno nepotrebne i brutalne.
- Beba koju sam držala bila je savršena. Bila je moja. Bila je njegova. Naša. No, svekrva nije prestajala. „Ne liči. Ni malo. I bolje ti je da mu kažeš istinu prije nego što ja kažem“, dodala je, kao da je ta rečenica bila sve što je bilo potrebno. Tijelo mi je drhtalo, nisam imala snage, ali njene riječi su me zaledile. Suze su mi krenule niz lice, ali to nisu bile suze od bola. Bile su to suze od nevjerice i nepravde. Suze zbog njezine oštrine, zbog toga što je zatražila nešto što nikada nije smjela ni pomisliti.
„Daj mi je“, rekla je, ispruživši ruke, tražeći da joj predam bebu. Moje tijelo je reagiralo automatski i čvršće sam privila dijete prema sebi, kao da bih je mogla zaštititi od njezinih ruku. „Ne“, prošaputala sam kroz suze. „Nećeš je dirati.“
Svekrvino lice se iskrivilo, a onda me je gledala s gađenjem, kao da sam nešto loše učinila. „Tako znači? Još si i bezobrazna“, ispod glasa je komentirala, ali nije se povukla. „Znaj da ću mu odmah reći šta mislim. On mora znati.“ Pokušala sam se sabrati i odgovorit, ali nisam imala energije ni za to. I dok sam bila na rubu da se slomim, moj muž je ušao u sobu.
Pogledao je scenu koja se razvijala pred njim, i odmah je osjetio napetost u zraku. Uzeo je sok iz ruke, spustio ga na stol, i prišao mi. „Šta se dešava?“ pitao je, ali moja svekrva je bila brža. „Sine, moramo razgovarati nasamo. Hitno“, rekla je, a ton njenog glasa bio je pun sumnje. „Tvoje dijete…“ Moj muž nije imao strpljenja za njenu manipulaciju. „Mama, šta si uradila?“ pitao je glasom koji nije bio ni zbunjen, ni nesiguran, već glasićem punim zaštite i ljubavi prema meni.
Svekrva je bila šokirana, a njene riječi su se smirile. „Ja? Ja sam pokušala da ti pomognem! Ona nešto krije!“ ispalila je, pokušavajući opet izazvati nesigurnost između nas. Ali moj muž je bio odlučan. Pogledao me, pogledao bebu, a onda je okrenuo pogled prema svojoj majci. Shvatio je u trenutku. Lice mu je postalo ozbiljno, oči su mu se napunile bijesom, ali ne prema meni. Ne. On je bio ljut na svoju majku.
„Mama, izađi iz sobe“, rekao je mirno, ali odlučno. Ona je pokušala odgovoriti, ali njezine riječi bile su bez moći. „Ne možeš me istjerati iz bolnice“, pokušala je zaprijetiti, ali on nije posustao. „Mogu te zamoliti. Ili mogu pozvati osoblje. A ako treba — uradit ću i to.“ Nije bilo povratka. Moja svekrva je bila prisiljena napustiti sobu, šuteći, a u njezinim očima bila je primjetna panika.
- Kada su se vrata zatvorila za njom, osjetila sam olakšanje. Uzeo je moju bebu u naručje, nježno je pogledao i rekao: „Baš mi je žao. Nikad više“, a suze su mi ponovno krenule, ali sada su bile suze olakšanja. Osjećala sam da je on uz mene, da zajedno činimo najbolje za našu obitelj. Držao je našu kćer s ljubavlju i rekao: „Ovo je moje dijete. Tačka.“
Tada sam shvatila nešto važno. Neke žene postanu majke tek kad rode, dok neke, poput mene, postanu majke onog trenutka kad osjete da moraju zaštititi svoje dijete od svijeta. Tog dana, postala sam majka.
