Crne haljine, bijeli kišobrani, miris mokre zemlje i tišina koja je pritiskala grudi. Ljudi su odlazili jedan po jedan, spuštajući cvijeće, izgovarajući prazne rečenice koje više nisu imale težinu ni svrhu. Jelena je stajala pored svježeg humka, pored groba svog muža, osjećajući se izgubljeno u nekom prostoru između tuge, nevjerice i tihe, duboke zbunjenosti.
Nije mogla da pusti suze. U njenim očima nije bilo ni sjaja ni fokusa — samo pogled koji je lutao po licima, kao da pokušava da pronađe objašnjenje, trag, razlog zbog kojeg se sve urušilo tako naglo. I tada ju je vidjela. Djevojčicu od otprilike devet godina, sitnu, sa pletenicama koje su se klatile dok je stajala, obučenu u iznošen kaputić. U ruci je držala crvenu ružu, a pogled joj je bio prikovan za zemlju.
Jelena je polako prišla, kao da se boji da će dijete nestati ako napravi nagli korak. Kleknula je pored nje i tiho, gotovo šapatom, upitala:
„Dušo… znaš li ti koga sahranjujemo?“
Djevojčica je podigla pogled. U tim očima, punim suza, Jelena je ugledala nešto što je nije odmah mogla da protumači. „Znam,“ prošaputala je. „To je moj tata.“
U tom trenutku, kao da je vrijeme stalo. Jelena je osjetila kako joj srce preskače, kako joj se dah prekida. Shvatila je da je izgubila muža — ali da ono što je mislila da je njihov život, njihov brak, možda nikada nije bilo onakvo kakvim ga je smatrala.
- „Kako… kako si rekla?“ izgovorila je jedva čujno, boreći se sa šokom.
- „Moj tata“, ponovila je djevojčica. „Zvao se Marko Petrović.“
Jelenino srce se steglo, a svijet oko nje se nagnuo. To je bilo ime njenog muža. Njenog Marka. Tragala je pogledom po groblju, po figurama koje su se već udaljavale, kao da neko može da joj objasni tuđe dijete koje tvrdi da je kći njenog muža.
„Ko te doveo ovdje?“ napokon je uspjela da upita.
„Došla sam s mamom“, šapnula je djevojčica. „Ali mama nije htjela da priđe. Rekla je… rekla je da će ljudi pričati.“
U Jeleni se sve prelomilo. Shvatila je da je ta žena, majka djeteta, negdje tu — skrivena među sjenkama, među borovima i maglom, prisutna, ali nevidljiva. Neko ko je pratio Markov ispraćaj iz daljine, bez prava da mu se približi.
„Kako se zoveš, dušo?“ upitala je napokon.
„Mila“, odgovorila je djevojčica i pružila joj crvenu ružu. „Tata mi je rekao da ruža znači ljubav. I da ako mu se nešto desi, da mu donesem jednu.“
Jelena je uzela ružu i prvi put te noći zaplakala. Suze su tekle same, slobodno, kao da su se godinama zadržavale u njoj.
Te noći nije spavala. Sjela je na pod spavaće sobe, među fotografije sa vjenčanja. Na jednoj, Marko ju je držao za rame, nasmijan — ali sada joj se činilo da je taj osmijeh imao pukotinu koju ranije nije primjećivala.
Sljedećeg dana odlučila je da pronađe Milinu majku. Trebala joj je istina, makar bila najteža koju je ikada čula. Nakon dugog raspitivanja, kolega njenog muža joj je rekao ime: Ana. Žena koja je s Markom radila prije deset godina.
Zgrada u kojoj je Ana živjela bila je stara, u predgrađu. Kada je Jelena pokucala, vrata je otvorila žena čije su oči bile iste kao Miline.
„Znam zašto si došla,“ rekla je Ana tiho. „Uđi.“
Stan je bio skroman, ali topao. Na polici je stajala fotografija Marka kako drži malu Milu u naručju. Jelena je osjetila da će joj koljena popustiti.
„Koliko dugo?“ upitala je.
„Od kad je Mila rođena“, odgovorila je Ana. „Nije imao hrabrosti da ti kaže. Nije te varao godinama… samo nije znao kako da podijeli život koji je sam zakomplikovao.“
„Zašto mi sve ovo govoriš?“ upitala je Jelena, glas joj je drhtao.
„Jer ne želim da Mila misli da je greška“, rekla je Ana. „Tvoj muž ju je volio. A i ti imaš pravo da znaš ko je on zaista bio.“
Tada se začuo tihi glasić:
„Hoćeš li doći opet?“
Jelena se okrenula. Mila je stajala na vratima sobe. Pogledala ju je dugo, pa klimnula.
„Hoću, Mila. Doći ću.“
Prošlo je nekoliko mjeseci. Jelena je redovno posjećivala Milu. Donosila joj knjige, kolače, pričala joj o ocu, onom dijelu njega koji je bio dobar, brižan, onom kojeg je i sama voljela. Bol koju je nosila više nije pekla — pretvarala se u tiho razumijevanje.
Jednog dana, dok su sjedile u parku, Mila ju je upitala:
„Znaš li da samo ti dolaziš?“
Jelena se nasmiješila kroz suze. „Možda zato što ti više nisi samo njegovo dijete. Ti si dio mene sada.“
Vjetar je provukao miris jorgovana kroz park, a Jelena je u tom trenutku shvatila da je oprostila. Ne zbog njega — već zbog sebe. Zbog mira, zbog djeteta koje ju je naučilo da ljubav može da raste i iz bola.
I dok su hodale ruku pod ruku, znala je da je izgubila muža, ali je dobila nešto mnogo veće — istinu, novo poglavlje, i ljubav koja nije poznavala gorčinu.
