Čovjek po imenu Dejvid je godinama vjerovao da ima stabilan, lijep život. Bio je uvjeren da sve drži pod kontrolom, da zna šta može očekivati od sebe, svoju suprugu Emiliju i budućnost koju zajedno pohađaju.
Međutim, sve se urušilo onoga trenutka kada je u bolnici prvi put vidio njihovu kćer. Dok je posmatrao maleno biće umotano u deku, nešto mu se u grudima steglo. Ana je imala tamnu kosu, izražajne oči i maslinastu put – ništa što bi ga podsjećalo na njega. Taj izgled ga je odmah pogodio, kao da mu neko izmiče tlo pod nogama.
„Čije je ovo dijete?“ promrsio je kroz zube, nesposoban da kontroliše strah koji mu se pretvorio u bijes. Emilijine oči su se napunile suzama gotovo istog trenutka. Uvjeravala ga je da je Ana njihova, da nikada ne bi učinila ništa što bi narušilo njihov brak. Ali šta god da je govorila, ništa ga nije umirilo. Sumnja ga je gutala i nije joj vjerovao. Nekoliko sedmica kasnije, slomljenog povjerenja, podnio je zahtjev za razvod i ostavio Emiliju da sama podiže dijete za koje je uvjeren da nije njegov.
Vrijeme je prolazilo, mjeseci su se pretvarali u godinu, a Dejvid ne pokušava da vidi Anu, niti da čuje bilo šta o njoj. Ipak, duboko u sebi, u trenucima kada bi ostao sam, javljala se misao koja ga je progonila – šta ako je pogriješio? Šta ako je prenaglio i uništio sve zbog vlastitog straha?
Deset godina kasnije, kada je gotovo zaboravio na sve što se dogodilo, stigao mi je neočekivani poziv iz škole. Direktor je zamolio da se pojavi zbog zdravstvenog problema koji je Ana razvila, a koji zahtijeva genetsko testiranje. U početku je htio da odbije, ali nešto mi nije dalo mira. Možda osjećaj odgovornosti, možda potreba da konačno sazna istinu.
- U laboratoriji su mu objasnili da bi njegov genetski materijal mogao pomoći u postavljanju tačne dijagnoze. Tehničarka je, sasvim mirno, dodala da mu mogu odmah javiti i rezultate očinstva, ako želi. U tom trenutku osjetio je kako mu srce lupa tako snažno da ga jedva čuje. Ruke su mu drhtale dok je potpisao papire, nesiguran da li želi potvrdu ili demantij, ali svjestan da istina više ne može čekati.
Nekoliko dana kasnije stigli su rezultati. Dejvid se ukočio dok ih je čitao – bio je Ani biološki otac. Te riječi su mu odzvanjale u glavi, kao udarac koji ga obara na koljena. Sjeo je, sakrio lice u dlanove i shvatio koliko je pogriješio. Sjećanje na Emilijin plač, na trenutke kada ju je optužio bez dokaza, na djevojčicu koju nikada nije zagrlio – sve ga je to obuzilo s neizdrživim osjećajem krivice.
Odmah je nazvao Emiliju. S druge strane čula se samo duga pauza, tiha, teža nego bilo kakva osuda. Rekla mu je da je znala da će jednom doći do istine, iako je ona tada već davno prestala da je traži. On je priznao da je pogriješio, da je bio zaslijepljen sumnjama koje su ga koštale porodice, i da želi samo jedno – priliku da upozna svoju kćer.
Nakon nekoliko nedjelja, Emilija je pristala da im se putevi ponovo ukrste. Sastali su se u parku. Ana je prilazila oprezno, noseći torbu i knjigu pod rukom. Dejvid je tiho izgovorio pozdrav i predstavio se kao njen otac. U početku su ćutali, ali Ana je, nakon kratkog razmišljanja, pitala se može naučiti da vozi bicikl. To pitanje ga je slomilo i izliječilo u istom trenutku.
Od tog dana, Dejvid je počeo da nadoknađuje sve ono što je propustio. Pratio ju je u školi, pomagao joj oko zadaće i bio prisutan na njenim aktivnostima. Polako je vratio dio života koji je izgubio. Kada su njegovi roditelji vidjeli Anu, problijedjeli su – sličnost je bila jasna kao dan.
Godinu dana kasnije, na Anin jedanaesti rođendan, Dejvid je bio pored nje dok je gasila svjećice. Znao je da prošlost ne može promijeniti, ali je dobio drugu šansu – odlučio sam da više nikada neće zanemariti.
