Postoje priče koje nas podsjete da najveća toplina u životu ne dolazi iz grandioznih gestova, već iz malih, tihih djela koja činimo bez svjedoka i bez očekivanja. Ovo je jedna takva priča, preuređena i proširena, koja pokazuje koliko jedan iskreni postupak može da promijeni nečiji dan, ali i čitav život.
U jednoj maličkoj ulici, sakrivenoj među modernim i visokim zgradama, nalazila se stara kućica u kojoj je živjela baka Anđa. Kuća je bila skromna, trošna i puna uspomena, baš kao i ona. Iako joj je penzija bila mala, gotovo nedovoljna za svakodnevne potrebe, baka Anđa je svako jutro ustajala ranije nego komšije.
Zamesila bi tijesto, pripremala nadev i pekla domaće pite po kojima je bila poznata u čitavom kraju. Miris topelog tijesta često je ispunjavao uličicu i donosio osjećaj doma čak i onima koji više nisu imali kome da se vrate.
Preko puta njene kuće gradila se nova stambena zgrada. Radnici su se smjenjivali, buka je bila stalna, ali baka se nikada nije žalila. Među radnicima posebno je primijetila jednog mladića, tihog i povučenog, koji je uvijek sjedio po strani tokom pauze. Zvao se Marko. Dok su ostali radnici vadili sendviče, toplu hranu ili naručivali nešto iz obližnjih pekara, Marko je uglavnom jeo samo hljeb i nešto jednostavno, kao da je navikao na skromnost. Njegova tišina i umor podsjetili su baku Anđu na vlastitog sina kojeg je davno izgubila, pa joj se srce stezalo svaki put kad bi ga vidjela kako sjedi pognute glave.
- Jednog posebno hladnog jutra, kada je mraz premazao stakla kao da ih je neko posuo brašnom, baka Anđa je odlučila da mu odnese dio svježe pečene pite. Marko je u prvi mah pomislio da dolazi da se požali na buku, ali ona mu je pružila topao zamotuljak i rekla da je grijeh jesti hladan obrok na takvoj studeni. On je pokušao da se zahvali i da odbije, jer nije imao novca da joj plati, ali baka se samo nasmijala i rekla da dobrota ne traži cijenu.
Tako je počelo njihovo malo prijateljstvo. Svakog jutra ona bi mu kroz kapiju pružila komad pite — nekad bogate, nekad skromne — a Marko bi joj, kad bi uhvatio vremena, pomogao oko dvorišta, donio drva ili popravio nešto što se u staroj kući pokvarilo. U tim kratkim razgovorima otkrila je da mladić većinu svoje skromne plate šalje bolesnoj majci i da živi u podstanarskoj sobici. Njihova tiha i nenametljiva briga jedno za drugo trajala je mjesecima, a malo ko u komšiluku je znao za to.
Jednog dana, ritual je iznenada prestao. Kapija je ostala zatvorena, a prozori mračni. Marko je čekao, nadao se da će ugledati baku Anđu, ali uzalud. Poslije nekoliko dana raspitivanja, saznao je da je završila u bolnici zbog teške upale pluća. Kada je ušao u njenu kuću da vidi treba li joj šta, prizor ga je slomio: hladan prostor, vlažni zidovi, brašno na stolu koje je ostavila kao da će odmah umijesiti novo tijesto, a krov skoro urušen. Pomislio je na sve ono malo što je imala, a što je ipak nesebično dijelila sa njim.
Te večeri je rekao šefu da neće raditi dok ne popravi bakinu kuću. Njegova odlučnost pokrenula je i ostale radnike. Ubrzo se dvadeset ljudi, umjesto na luksuznoj zgradi, okupilo u bakinom dvorištu. Skinuli su stari krov, zamijenili daske, postavili izolaciju, okrečili zidove, unijeli drva i sredili svaki ugao. Radili su bez pauze, vođeni osjećajem zahvalnosti prema ženi koja im je poklonila lekciju o ljudskosti.
- Kada se baka Anđa, deset dana kasnije, vratila iz bolnice i vidjela svoju obnovljenu kuću, stala je kao ukopana. Nije mogla vjerovati da je to njen dom. U toploj kuhinji dočekala ju je grupa radnika sa pitom koju su sami napravili, smijući se kako to nije blizu njenim, ali da je od srca. Baka je plakala, govoreći da nema čime da im se oduži, a oni su joj rekli da su samo vratili ono što je ona prva poklonila.
Ova priča podsjeća da dobrota nikada ne nestaje. Nekada se vrati tiho, nekada snažno, ali uvijek pronađe put nazad. Ponekad je jedan komad pite dovoljan da pokrene lanac dobrih djela koji će promijeniti cijelu zajednicu.
