Nakon što je izgubila oca, dvanaestogodišnja Emili Haris našla se u teškoj situaciji. Na sahrani svog oca, dok su ljudi izlazili iz crkve, držala je u ruci srebrni medaljon, posljednji poklon koji joj je otac dao prije nego što je preminuo. Kada su gosti napustili kuću, nastala je tišina, a tada je njezina maćeha, Linda, stajala pred njom i hladno izjavila da mora napustiti dom.
Linda je stajala u crnom kaputu, s hladnim izrazom na licu, i rekla Emili da više ne može ostati u kući jer je njezin otac preminuo. Emili je osjećala da joj srce slama, a maćeha je, bez stida, rekla da ona neće podizati tuđe dijete i da mora napustiti kuću.
Emili je, slomljena, potrčala prema svom sobi, gdje je stisnula medaljon i jastuk kao da su to jedine stvari koje će joj ostati. Nije ni slutila da će sutradan na vrata zakucati čovjek koji će joj promijeniti život.
Te noći, Emili je ležala budna, osjećajući da je kuća sada hladna i neprijateljska. U ranim jutarnjim satima, spakovala je nekoliko svojih stvari u mali ranac, pripremajući se za odlazak. No, prije nego što je uspjela da napusti kuću, začula je kucanje na vratima. Linda je otvorila vrata i ugledala visokog muškarca u tamnom odijelu, koji je nosio akt-tašnu.
Muškarac se predstavio kao Ričard Holovej, osobni advokat njezinog pokojnog oca. Linda ga je, iako zbunjena, pustila u kuću. Emili, koja je stajala na stepenicama, bila je prestrašena i zbunjena. Ričard je iz akt-tašne izvadio koverat i počeo čitati revidirani testament gospodina Harisa. Tada je uslijedila iznenađujuća vijest: Daniel, njezin pokojni otac, ostavio je sve – kuću, štednju, pa čak i obiteljsku vikendicu – Emili. Njezin jedini zadatak bio je da nastavi živjeti u domu sve dok ne postane punoljetna, a Ričard je imenovan njenim privremenim starateljem.
Linda nije mogla vjerovati onome što je čula. Vrisnula je da joj je muž obećao nešto sasvim drugo, ali Ričard je ostao smiren i objasnio da je testament pravosnažno potpisan tri tjedna prije Danielove smrti, te da se mora poštovati. Linda je bila ljuta, ali nije imala izbora. Pogledala je Emili s prezirom i otišla pakirati svoje stvari. Do podneva je napustila kuću, ostavljajući Emili samu.
- U danima koji su uslijedili, Emili je osjećala kako se njezin život polako mijenja. Ričard je redovito dolazio, donosio joj knjige i razgovarao s njom, podsjećajući je da nije sama. Kuća, koja je nekoć bila mjesto tuge, ponovno je postala dom ispunjen uspomenama na njezinog oca, ali sada i nadom da će sve biti u redu. Emili je osjećala mir u srcu, znajući da je njezin otac ispunio obećanje i da je čuva, čak i nakon njegove smrti.
Jednog popodneva, dok je sjedila na trijemu i gledala zalazak sunca, Emili je tiho izgovorila: “Tata, hvala ti.” Bilo je to njezino malo osobno hvala za sve što je učinio za nju, znajući da je sada spremna suočiti se sa životom.
