U današnjem članku vam donosimo jednu ceoma zanimljivu pricu ,koja je za kratko vrijeme pokupila simparije na drustvenim mrežama i postala viralna.
„Poslednjih nekoliko meseci imala sam osećaj kao da me neko posmatra.” Tim riječima počinje ispovijest žene koja je željela ostati anonimna, a koja je odlučila podijeliti svoju priču kada je shvatila da njen doživljaj nije samo prolazna nelagoda, nego nešto što je počelo ozbiljno utjecati na njen svakodnevni život. Sve je krenulo kao blaga sumnja, kao kratki osjećaj nelagodnog pogleda iza leđa koji se pojavljivao tek s vremena na vrijeme, da bi se kasnije pretvorio u gotovo stalnu napetost. U početku je mislila da je riječ o umoru ili stresu, ali je osjetila potrebu da svoje iskustvo sagleda dublje, jer je intuicija uporno šaputala da nešto nije u redu.
Prve znakove ignorisala je, govoreći sebi da je sve to posljedica brzog tempa života, kasnih povrataka kući i previše obaveza. Ipak, kako su dani prolazili, nelagoda nije jenjavala. Naprotiv, pojačavala se, pa je počela primjećivati sitnice koje ranije ne bi ni registrirala. Ponekad bi joj se učinilo da vidi sjenku kako promiče u ogledalu, nekad bi čula tiho šuškanje na stepeništu, a povremeno bi se glasno trgnula kada bi primijetila da je zavjesa na prozoru blago pomjerena, iako je bila sigurna da ju je ostavila potpuno povučenu.
U razgovoru s najbližima dobijala je uglavnom isti odgovor – vjerovatno je umorna, možda joj treba odmor, možda jednostavno zamišlja. Ali duboko u sebi znala je da nije riječ o mašti. Stan je poznato mjesto, svaki zvuk i svaki ugao je odavno ucrtala u svijest, a ovo što je osjećala bilo je novo, neobjašnjivo i uznemirujuće. Svaki put kada bi ušla u hodnik, srce bi joj neobjašnjivo brže zakucalo, kao da će iza ugla ugledati nekoga ko tu ne pripada.
Jedne večeri, dok je sjedila u dnevnoj sobi, osjetila je hladan nalet vazduha kao da je neko tiho prošao iza nje. Ustala je i obišla svaku prostoriju, provjerila prozore i vrata, ali sve je bilo zaključano i netaknuto. Umjesto da je to umiri, dodatno ju je uznemirilo. Počela je primjećivati da se taj osjećaj najčešće javlja kada je sama, posebno u kasnim večernjim satima kada se tišina spusti na zgradu i kada se svaki zvuk glasnije čuje.
Iako nije vjerovala u nadnaravne pojave, nije mogla izbjeći pomisao da možda postoji nešto izvan njenog racionalnog razumijevanja. U jednom trenutku obratila se i stručnjaku, očekujući možda objašnjenje vezano za stres ili anksioznost. Međutim, kako je detaljno opisivala sve situacije kroz koje je prolazila, shvatila je da ni sama ne zna šta želi čuti – da je sve samo prolazna faza, ili da ipak postoji neki opipljiv razlog za njene strahove.
Najveći preokret desio se kada je jedne noći, dok je sjedila u kuhinji uz čaj, jasno čula korake iznad sebe. U zgradi je živjela godinama i dobro je poznavala raspored komšija, pa je znala da stan iznad njenog već mjesecima stoji prazan. To je bio trenutak kada je strah postao stvaran, gotovo opipljiv. Te noći nije spavala, svjetla je ostavila upaljena i čekala da svane, razmišljajući o tome šta bi mogla učiniti i kome se obratiti.
Nakon tog događaja odlučila je donijeti promjene. Počela je zapisivati sve što se događa, pokušavajući pronaći obrazac ili neku logiku. Razgovarala je s upraviteljem zgrade, raspitala se kod susjeda, ali niko nije primijetio ništa neobično. Ipak, osjećaj je ostao, kao tihi podsjetnik da nešto nije kako treba.
I danas pokušava razumjeti sve kroz šta je prošla. Kaže da se osjećaj posmatranja povukao, ali ponekad se iznenada vrati, kao hladan dah niz kičmu. No, sada zna da više neće ignorisati svoju intuiciju. Naučila je da je najopasniji strah onaj koji se potiskuje, a najvažniji korak onaj u kojem odlučimo da se suočimo s onim što nas najviše plaši, ma koliko neobjašnjivo to bilo.
