u danasnjem clanku vam donosimo “Moj sin je stradao u nesreći sa 16 godina…” riječi koje majka izgovara tiho, gotovo šapatom, kao da se boji da će izgovaranjem istine još jednom otvoriti ranu koju nosi već godinama.
To nije priča o statistici, o brojkama ili o slučajnim nesrećama. Ovo je priča o jednoj porodici, o bolu koji nikada ne prestaje i o načinu na koji se ljudi bore da ostanu na nogama kada im se život uruši u samo jednom trenutku.
Majka se prisjeća tog dana kao da je jučer bio. Govori kako je jutro počelo sasvim uobičajeno, bez ikakvih nagovještaja tragedije. Sin je otišao u školu, veseo, sa slušalicama u ušima, ostavljajući obećanje da će se vratiti na vrijeme jer su planirali zajedničku večeru. Nikada nije stigao kući. Jedan trenutak nepažnje na putu, loša procjena vozača koji ga nije vidio na pješačkom prelazu, i život koji je tek počinjao bio je prekinut.
Ona opisuje da je najteži trenutak bio onaj kada je zazvonio telefon. Glas policajca bio je služben, ali iza svake izgovorene riječi osjećala se težina. Nije odmah mogla prihvatiti šta je čula. Tlo se, kaže, otvorilo pod njom. Čovjek misli da zna šta je bol, ali tek kada izgubi dijete, shvati da postoje osjećaji koje je nemoguće opisati. To je bol koja udara u dah, koja prazni srce, koja čini da svaki naredni korak djeluje kao da se hoda kroz gusti mrak.
Prošle su godine, ali ona i dalje pamti svaki detalj. Soba njenog sina ostala je gotovo netaknuta. Na stolu su knjige koje je čitao, stari telefon sa slomljenim ekranom, polomljena narukvica koju joj je jednom poklonio. Kaže da se ponekad zatekne kako razgovara s njim, kako mu govori o stvarima koje se dešavaju, kao da će je on, negdje, nekako, čuti. To su trenuci koji joj daju snagu da nastavi.
Otac, s druge strane, rijetko govori. Njegova tišina je glasnija od riječi. Svako tugu nosi na svoj način, a njegova je postala tiha borba koju vodi u sebi. On odlazi na groblje skoro svaki dan, donosi cvijeće i sjedi dugo, ne govoreći ništa. Majka misli da je to njegov način da bude blizu sina, da mu zamijeni sve one trenutke koje više nikada neće imati zajedno.
Porodica je nakon tragedije pokušala da pronađe način kako da nastavi živjeti. Ljudi su im donosili hranu, slali poruke podrške, ali kako kaže majka, ništa ne može ispuniti prazninu. Prijatelji su im govorili da vrijeme liječi sve, ali ona smatra da vrijeme samo nauči čovjeka da živi sa ranom, ne i da je zatvori. Ono što se desilo postaje dio svakog dana, svake misli, svakog trenutka.
Ipak, s vremenom su shvatili da moraju pokušati pronaći smisao, makar u malim stvarima. Majka je počela da volontira u udruženjima koja se bave bezbjednošću djece u saobraćaju. Kaže da je to postao njen način borbe, njen pokušaj da spriječi da se ista sudbina dogodi nekoj drugoj porodici. Ako bar jedno dijete bude spašeno, kaže, onda njen sin nije uzalud otišao.
Ova priča je podsjetnik da život može da se promijeni u jednom trenu, da sreća nije zauvijek zagarantovana i da postoje ljudi koji nose bol koju ne vidimo. Majka poručuje da svako dijete treba čuvati, da svako jutro treba početi zagrljajem i da ništa ne treba odlagati za sutra, jer sutra nije obećano. Njene riječi odzvanjaju, kao tihi vapaj i kao lekcija svima — da čuvamo ono što imamo, dok još imamo.
