U današnjem svijetu često čujemo priče koje nas navode da razmišljamo o životnim izborima, sudbini i onome što ljudi nazivaju karmom. Jedna takva priča dolazi iz malog grada gdje je živjela žena po imenu Ena.
Nekoć je bila poznata po svojoj ljepoti, vedrom duhu i osmijehu koji je osvajao svakoga koga bi srela. Imala je muža, četvero djece i naizgled miran život. Međutim, iza zatvorenih vrata njezina kuća nije bila ni sretna ni mirna. Ena je osjećala da joj nešto nedostaje, da život prolazi mimo nje, i da nije ostvarila ono što je željela.
Upoznala je muškarca koji joj je obećao svijet. Bio je pažljiv, šarmantan i znao je reći tačno ono što je ona željela čuti. Njihova veza počela je potajno, isprva kroz razgovore, a kasnije i kroz susrete koji su postali učestaliji. Ena je, vođena emocijama, povjerovala da je to prava ljubav, da je on onaj koji će je usrećiti. Nije prošlo dugo, a odlučila je napraviti korak koji će zauvijek promijeniti njezin život – napustila je svoju porodicu.
Bez mnogo riječi i objašnjenja, spakovala je nekoliko torbi i otišla živjeti s ljubavnikom. Djeca su plakala, muž je bio slomljen, a cijeli grad šaptao je o njezinom potezu. Neki su je osuđivali, drugi su je žalili, ali svi su znali da je napustila ono što većina smatra svetim – svoju djecu. Prvih nekoliko mjeseci činilo joj se da je donijela pravu odluku. Ljubavnik ju je vodio na putovanja, kupovao joj odjeću i pokazivao pažnju koju ranije nije imala. Ena je bila uvjerena da počinje novi život, daleko od briga i stresa.
Ali, kao što to često biva, iluzija se ubrzo raspala. Muškarac s kojim je otišla pokazao je drugo lice – postao je grub, posesivan i nepredvidiv. Novac je nestajao, pažnja se pretvorila u hladnoću, a riječi ljubavi zamijenile su optužbe. Ena je pokušala ostati, vjerujući da će se sve popraviti, ali ubrzo je shvatila da je ostala sama, bez oslonca, bez porodice i bez krova nad glavom. Kada je i on otišao, ostavila ju je samo praznina.
Vratila se u svoj grad, ali nije je dočekala dobrodošlica. Djeca su već odrasla i nisu željela kontakt s njom. Nisu mogli zaboraviti godine boli koje je prouzrokovala svojim odlaskom. Ena je pokušala da im se približi, ali vrata su ostala zatvorena. Nije imala posao, ni prijatelje, a ljudi su je izbjegavali. S vremenom je počela prositi ispred crkve, tražeći sitniš od prolaznika koji su nekada s njom pili kafu i pričali o životu.
Oni koji su je poznavali govorili su da se u njenim očima vidi žaljenje. Nije govorila mnogo, osim kada bi tiho izgovorila: „Sama sam kriva.“ Iako je bila svjesna svojih grešaka, nije mogla vratiti vrijeme. Neki su joj donosili hranu, neki su je ignorisali, ali gotovo svi su u njenoj priči vidjeli upozorenje – da život uvijek vrati ono što mu daš.
Najgore što joj je karma vratila, međutim, nije bio siromaštvo ni usamljenost. Najteže joj je bilo kada bi subotom ispred crkve vidjela svoju djecu kako prolaze, sada odrasle, s vlastitim porodicama. Niko od njih nije joj prišao, niti je uputio pogled. Ena je tada spuštala glavu i suze bi joj potekle niz lice. To je bio trenutak u kojem je shvatila koliko je izgubila.
- Ljudi koji su je poznavali nekada kažu da je Ena danas primjer da se neke greške ne mogu ispraviti, ma koliko se čovjek pokajao. U tišini, ispred crkvenih vrata, provodi dane moleći se za oprost koji možda nikada neće dobiti. Neki vjeruju da joj Bog već prašta, ali da je ljudsko srce često tvrđe od kamena. Njena sudbina postala je opomena svima koji misle da mogu pobjeći od odgovornosti i ljubavi onih koji ih iskreno vole. Ena je shvatila, možda prekasno, da prava sreća nikada ne dolazi iz izdaje, već iz onoga što se gradi s ljubavlju i poštovanjem.
