U današnjem članku vam govorimo na temu božićne pšenice i posebnog dana kada se sadi, jer prema starom narodnom vjerovanju, upravo od toga zavisi kakva će godina biti. Ovaj običaj, koji se prenosio s koljena na koljeno, ima duboko simbolično značenje i povezan je s vjerom, nadom i željom za blagostanjem u domu.
Pšenica, kao znak života, rasta i obnove, ima posebno mjesto u božićnim danima, a njeno sijanje nije samo tradicija – to je čin kojim se priziva sreća i Božiji blagoslov.
Božićna pšenica se tradicionalno sije uoči praznika svetog Nikole, 13. decembra, ili na dan svete Lucije, 13. decembra po katoličkom kalendaru, dok u nekim krajevima običaj nalaže da se posadi na dan svete Barbare, 4. decembra. Ljudi vjeruju da upravo taj datum nosi posebnu energiju i da ako se pšenica posadi tada, dom će biti blagoslovljen obiljem, zdravljem i mirom tokom cijele naredne godine. U narodnom vjerovanju, svaka zrna pšenice koja nikne simbol su sreće i napretka, pa se zato s mnogo pažnje bira dan i način sadnje.
Sama priprema za sijanje ima svoju ljepotu i smisao. U mnogim domaćinstvima, još uvijek se vjeruje da je najbolje da pšenicu sije domaćica, rano ujutro, prije nego što sunce potpuno ograne. Dok sije, tiho u sebi izgovara molitvu za zdravlje, ljubav i blagostanje svoje porodice. Neki uz to zapale svijeću ili blagoslove vodu kojom će kasnije zaliti pšenicu. Sve se to čini s vjerom da će Bog nagraditi trud i poštovanje običaja.
Zanimljivo je da se i samo posuđe u kojem se sije pšenica bira s namjerom. Najčešće se koristi mala zdjelica ili tanjir, a mnogi ispod pšenice stave malo pamuka, vate ili sloj zemlje, simbolizujući plodnost zemlje i novi život. Kada pšenica nikne, zeleni izdanci unose svježinu i život u dom, a vjeruje se da boja i gustoća klijanja otkrivaju kakva će biti nova godina. Ako pšenica poraste gusta, ravna i zelena, to je znak sreće i blagostanja. Ako pak ostane rijetka i žućkasta, smatra se da godina neće biti rodna ili da treba posebno obratiti pažnju na zdravlje i mir u kući.
Mnogi stariji ljudi kažu da se božićna pšenica ne smije saditi bilo kada, jer tada gubi svoje sveto značenje. Sam čin sadnje nije puka dekoracija već duhovni ritual. Kada se posadi na pravi dan – dan svete Barbare ili svete Lucije – vjeruje se da se u dom poziva božanski blagoslov. U prošlosti su domaćice znale reći da je pšenica koja se posadi iz srca, s vjerom i bez žurbe, uvijek donosila mir i slogu u porodicu.
Do Božića, pšenica naraste dovoljno da ukrasi trpezu i zauzme centralno mjesto među svijećama i badnjakom. Na Badnje veče, pšenica se često ukrasi crvenom vrpcom, koja simbolizuje ljubav i zdravlje. Neki u sredinu stave svijeću koja gori tokom večere i time se vjeruje da svjetlost Božijeg blagoslova obasjava dom. Kada svijeća dogori, porodica zajedno izgovori kratku molitvu, zahvaljujući Bogu za prošlu godinu i moleći se za mirnu i srećnu novu.
Nakon Božića, pšenica se ne baca bilo gdje. Prema tradiciji, stavlja se u dvorište, ispod drveta ili u vrt, kako bi se blagoslov prenio i na zemlju, usjeve i stoku. Na taj način zatvara se krug obilja – ono što je niklo u kući vraća se prirodi, kao znak zahvalnosti i poštovanja.
Ovaj običaj, iako star stotinama godina, i danas nosi istu simboliku i vrijednost. U vremenu kada ljudi sve više žure i zaboravljaju prave vrijednosti, sadnja božićne pšenice podsjeća nas da je najvažnije imati vjeru, ljubav i mir u domu. Ako se pšenica posadi s vjerom u srcu i na dan koji narod naziva blagoslovenim, vjeruje se da će kuća biti ispunjena toplinom, srećom i Božijim blagoslovom tokom cijele godine.
