U današnjem članku vam govorimo na temu odrastanja bez majke, o osjećajima koje vrijeme ne može izbrisati, i o snazi koju nosimo u sebi čak i kad nam nedostaje najvažnija osoba u životu.
Ovo je priča jedne djevojke koja je, iako napuštena u najranijem djetinjstvu, pronašla način da oprosti, razumije i izgradi sebe iz bola.
Mama me napustila kad sam imala tri godine. Ne sjećam se mnogo iz tog perioda, ali slike koje su mi ostale urezane u sjećanju su čudno jasne – njena kosa, miris sapuna, i trenutak kad se okrenula prema vratima i otišla. Niko mi nije znao objasniti zašto. Odrasla sam uz baku i djeda, divne ljude koji su mi dali sve što su mogli, ali nijedno zagrljaj nije mogao da zamijeni majčin.
Dok su druga djeca u školi crtala svoje porodice, ja sam uvijek crtala tri figure – baku, djeda i sebe. Uvijek bi neko pitao: „A gdje ti je mama?“ I tu bi nastajala tišina. Naučila sam brzo da se osmjehnem i promijenim temu.
Godine su prolazile, ali ta praznina nije nestajala. Ponekad bih u prolazu vidjela majku s djetetom za ruku i zapitala se da li je moja mama ikada pomislila na mene. Da li se ikada pitala kakav mi je glas, da li sam sretna, da li sam joj oprostila. Istina je – dugo nisam mogla.
U tinejdžerskim godinama bunt u meni bio je jak. Osjećala sam ljutnju, bol, zbunjenost. Kako majka može napustiti dijete? Kako može otići, i nikada se ne vratiti? Nisam imala odgovore, a svaki put kad bih pitala baku ili djeda, oni bi izbjegli odgovor, rekavši samo: „Imaš ti nas, dušo.“ I imali su pravo, ali čovjek ne može sakriti prazninu koju osjeća.
Prvi put sam je vidjela ponovo kad sam imala devetnaest godina. Slučajno, u prodavnici. Srce mi je počelo da lupa, ruke su mi drhtale. Stajala je ispred mene, starija, ali odmah sam znala da je to ona. Pogledale smo se u oči i nisam znala šta da kažem. Samo sam stajala, ukočena. Ona je spustila pogled, prišla mi polako i tiho rekla: „Zdravo, dušo.“
Te dvije riječi su me slomile. Nisam mogla da odgovorim. Samo sam izašla napolje i zaplakala. Trebalo mi je još nekoliko godina da skupim hrabrosti da je ponovo potražim. Kad sam to napokon učinila, saznala sam istinu. Otišla je jer je bila premlada, jer se bojala, jer nije imala podršku ni snage. Život ju je slomio, a ja sam bila njen podsjetnik na sve što nije mogla izdržati.
- Tog dana nisam znala da li da je zagrlim ili da vičem. Ali nešto u meni se smirilo. Shvatila sam da nisam jedina koja je patila. Oprostila sam joj, ne zbog nje, nego zbog sebe. Jer nositi mržnju znači hraniti bol. A ja sam htjela da živim.
Danas imam svoju porodicu, svoje dijete, i svaki put kad ga zagrlim, osjetim koliko je ljubav moćna i koliko nas može izliječiti. Naučila sam da prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo odlučiti da nas ne uništi.
Ponekad, kad pogledam u ogledalo, vidim njen odraz u svojim očima. I ne boli više. Samo mi je žao što nismo imale priliku da zajedno prođemo kroz sve ono što majka i kćerka treba da dijele.
Mama me napustila kad sam imala tri godine, ali danas više ne nosim taj teret. Naučila sam da oproštaj nije slabost, već hrabrost. Jer tek kad oprostiš, možeš slobodno disati. A ja napokon dišem.
