Pitanje da li djecu treba voditi na groblje često se javlja kada porodica izgubi voljenu osobu. Roditelji su tada suočeni ne samo sa sopstvenim bolom, već i s dilemom kako zaštititi dijete od tuge i šoka.
Dok jedni smatraju da dijete ne bi trebalo izlagati takvim prizorima, drugi vjeruju da je važno da i ono, na svoj način, bude dio oproštaja. Psiholozi ističu da nema univerzalnog odgovora, ali da je ključno uzeti u obzir uzrast, emocionalnu zrelost i način na koji se djetetu objasni pojam smrti.
Smrt je, za odrasle i djecu, teška tema. Ipak, izbjegavanje razgovora o njoj ne pomaže – naprotiv, može stvoriti još veću zbunjenost i strah. Djeca već od treće ili četvrte godine primjećuju da nešto nije u redu, da su odrasli tužni i da se nešto važno desilo. Ako im se tada ništa ne objasni, mogu pomisliti da su oni krivi ili da će i sami nestati bez objašnjenja. Zbog toga psiholozi savjetuju iskren, ali jednostavan razgovor.
Kod mlađe djece treba koristiti konkretne i jasne riječi. Rečenice poput “baka sada spava” ili “otišla je na dugo putovanje” mogu samo stvoriti zabunu. Dijete tada može pomisliti da će se baka probuditi ili vratiti, pa čak razviti strah od spavanja ili putovanja. Mnogo je bolje reći: “Baka je umrla, to znači da joj tijelo više ne radi, ne diše i ne može se vratiti.” Takvo objašnjenje, iako bolno, djetetu daje jasnu predstavu o tome šta se dogodilo.
Što se tiče odlaska na groblje, psiholozi naglašavaju da to ne treba ni zabranjivati ni forsirati. Ako dijete izrazi želju da ide – treba mu to dozvoliti, ali uz pripremu. Prije nego što se krene, roditelj bi trebalo da objasni kako to izgleda: da će biti ljudi koji plaču, da će se stajati pored groba i izgovarati molitva, i da je to način na koji se opraštamo od osobe koju volimo. Ako dijete ne želi da ide, ne treba ga prisiljavati. Može se ponuditi neki drugi način da se oprosti – nacrtati crtež, zapaliti svijeću kod kuće ili reći par riječi u znak sjećanja.
Starija djeca, posebno školarci, već mogu razumjeti smrt kao neizbježan dio života. Njima je važno pružiti prostor da izraze tugu i postavljaju pitanja. Neka djeca se zatvore u sebe, dok druga žele stalno pričati o osobi koja je preminula. Ni jedno ni drugo nije “pogrešno” – svako tuguje na svoj način. Roditelji treba da budu prisutni, da slušaju, i da pokažu da je u redu biti tužan, ali i da se život nastavlja.
Što se trauma tiče, stručnjaci ističu da sama posjeta groblju ne izaziva traumu, već način na koji se dijete suoči sa situacijom. Ako vidi da su roditelji smireni, da se o smrti govori otvoreno, bez prikrivanja i panike, dijete će taj događaj doživjeti kao tužan, ali prirodan dio života. Trauma se može javiti jedino ako se dijete osjeća preplašeno, zbunjeno ili ostavljeno da samo razumije ono što ne može shvatiti.
Važno je i kako se ponašamo nakon sahrane. Ne treba izbjegavati spominjanje preminule osobe, brisati njene slike ili zabranjivati razgovore o njoj. Naprotiv – treba ohrabriti dijete da se sjeća lijepih trenutaka. Tako uči da je tuga normalna emocija, ali i da ljubav ne prestaje smrću.
Na kraju, odlazak na groblje može biti važna lekcija o životu, prolaznosti i sjećanju. Djeci treba dati priliku da i sama odluče, ali uz podršku i razumijevanje odraslih. Kada dijete osjeti da nije samo u svojoj tuzi, i kada vidi da se o smrti može govoriti bez straha, tada taj događaj ne ostavlja rane, već postaje jedno životno iskustvo iz kojeg ono uči empatiju, snagu i poštovanje prema životu.
