Mnogi ljudi se suočavaju s neobjašnjivom potrebom da jedu i onda kada nisu fizički gladni. Otvore frižider, prebiraju po ormariću s grickalicama, iako su prije sat vremena imali obilan obrok. Hrana u tim trenucima nije odgovor na glad, već na emocije.
Psihoterapeutkinja ističe da je upravo emocionalno jedenje najčešći uzrok zbog kojeg se ljudi bore s viškom kilograma, osjećajem krivice i nezadovoljstvom sobom, a malo ko želi to da prizna.
Stručnjaci objašnjavaju da glad ima dva lica: fiziološku i emocionalnu. Fizička glad javlja se kada tijelu zaista nedostaje energija – stomak krči, osjećamo slabost, pad koncentracije. Emocionalna glad, s druge strane, ne dolazi iz tijela, već iz uma. Ona se javlja kao reakcija na stres, tugu, dosadu, usamljenost ili frustraciju. Hrana tada postaje utjeha, način da “ugasimo” neprijatne emocije makar na kratko.
Psihoterapeutkinja naglašava da većina ljudi nesvjesno koristi hranu kao emocionalni štit. Kada nas preplave negativni osjećaji, mozak traži brzu nagradu, a šećer i masnoće upravo to pružaju – kratkoročni osjećaj zadovoljstva. Problem je u tome što se taj osjećaj brzo gubi, a za sobom ostavlja grižu savjesti i začarani krug prejedanja.
“Ono što mnogi ne žele da priznaju”, kaže terapeutkinja, “jeste da ne jedu zbog gladi, već zbog praznine.” Ljudi često pokušavaju popuniti emocionalni prostor hranom – jer im nedostaje pažnja, ljubav, priznanje ili osjećaj sigurnosti. Taj mehanizam nastaje još u djetinjstvu, kada smo možda za svaku suzu ili tugu dobijali čokoladu ili keks kao utjehu. Vremenom naučimo da je hrana jednako – smirenje.
Još jedan pokazatelj emocionalnog jedenja jeste trenutak kada jedemo automatski, bez svijesti o količini. To su situacije kada grickamo ispred televizora, u autu, ili dok listamo društvene mreže. Tada se ne fokusiramo na okus ni užitak, već jedemo da bismo potisnuli osjećaj nelagode.
Stručnjaci savjetuju da, prije nego što posegnete za hranom, zastanete na trenutak i zapitate se: “Da li sam zaista gladan?” Ako je odgovor “ne”, pokušajte prepoznati šta vas zaista muči. Možda ste pod stresom, možda vam je dosadno, možda vam jednostavno treba odmor ili razgovor s nekim. U tim trenucima, korisno je pronaći druge načine smirivanja – prošetati, udahnuti duboko, popiti čaj ili zapisati misli.
Psihoterapeutkinja napominje da emocionalno jedenje nije znak slabosti, već naučeni obrazac ponašanja. Međutim, on se može promijeniti svjesnim radom na sebi. Potrebno je prepoznati svoje emocije i naučiti ih prihvatiti bez bježanja u hranu. Kada naučimo razlikovati glad tijela od gladi duše, otvaramo put ka zdravijem odnosu prema sebi i hrani.
Takođe, važno je ne kažnjavati se zbog povremenog emocionalnog obroka. Umjesto da se osuđujete, pokušajte razumjeti *zašto* ste to uradili. Empatija prema sebi ključni je korak ka promjeni. Jer, što više sebe kritikujete, to više raste unutrašnji pritisak koji vas opet vodi ka prejedanju.
Hrana treba da bude izvor energije i zadovoljstva, a ne način da prikrijemo tugu ili stres. Kada počnemo svjesno jesti – uživajući u svakom zalogaju, bez ometanja – vraćamo kontrolu nad svojim tijelom i emocijama.
Na kraju, terapeutkinja poručuje: “Ne tražite rješenje u dijetama dok ne riješite ono što vas iznutra boli. Kad nahranite dušu – tijelo više neće tražiti utjehu u frižideru.”
Emocionalno jedenje nije neprijatelj, već poruka tijela da mu treba pažnja, odmor ili razumijevanje. Naučite je čitati, i hrana će ponovo postati ono što jeste – prijatelj, a ne bijeg od sebe.
