Probudila sam se u 3 ujutro, bez ikakvog razloga. Nije bilo buke, nije zazvonio telefon, nije ništa palo sa stola. Samo sam odjednom otvorila oči i osjetila neku čudnu težinu u grudima.
Tišina je bila toliko gusta da sam mogla čuti vlastite otkucaje srca. Sat na zidu je pokazivao 3:00 – vrijeme koje nikada ne donosi ništa dobro, barem tako kažu stari ljudi.
Ležala sam nekoliko minuta, pokušavajući se umiriti i ponovo zaspati, ali nešto me tjeralo da ostanem budna. Taj osjećaj nije bio strah, već neka čudna mješavina nelagode i znatiželje. Kao da me nešto zvalo, tiho, nevidljivo, ali uporno.
Ustala sam iz kreveta i prišla prozoru. Vanjska svjetla su se odbijala o mokar asfalt, a lagani vjetar je ljuljao krošnje drveća. Kiša je morala padati ranije, jer je zrak bio svjež, gotovo hladan. Pogledala sam prema ulici i primijetila da nema nikoga. Ni jednog automobila, ni koraka, ni zvuka. Sve je bilo mirno, ali taj mir je djelovao neprirodno, gotovo sablasno.
Vratila sam se u sobu i sjela na rub kreveta. I tada sam prvi put čula — tihi šum, kao šapat, negdje u daljini. Nisam mogla razaznati riječi, samo ton, kao da neko govori iza zatvorenih vrata. Srce mi je ubrzalo, a dlanovi su mi se oznojili. Pokušala sam uvjeriti samu sebe da je to samo vjetar ili cijev koja škripi, ali osjećaj da nisam sama nije me napuštao.
Odlučila sam upaliti svjetlo, ali sijalica je samo kratko zatreperila i ugasila se. Mrak je ponovo progutao sobu. Tada sam shvatila da je jedini izvor svjetlosti slabo plavičasto svjetlo sa ulice koje je dopiralo kroz zavjesu. Taj prizor je bio dovoljan da se sjećanja iz djetinjstva vrate — sjećanja na noći kada bi me baka tješila da “između tri i četiri ujutro duše lutaju svijetom, tražeći mir”.
U tom trenutku čula sam kucanje. Ne jako, već tiho, gotovo oprezno. Došlo je iz hodnika. Ustala sam, svaki korak mi je bio težak, a tijelo napeto kao struna. Kucanje se ponovilo, sada malo glasnije. Disala sam plitko, pokušavajući da ne pravim zvuk. Kad sam otvorila vrata spavaće sobe, hodnik je bio prazan. Samo hladan zrak, i osjećaj da me nešto promatra.
Pomislila sam da sanjam. Da možda hodam između jave i sna, jer je sve izgledalo nestvarno. Dotaknula sam zid, bio je hladan. Vrata su bila zatvorena. Vratila sam se u krevet, ali više nisam mogla leći. U meni se budila neka druga misao – možda me nešto pokušava upozoriti. Možda nije slučajno što sam se probudila u 3 ujutro.
Sjetila sam se sna koji sam imala večer ranije. U snu sam hodala po magli, čula glas koji me zove po imenu, ali nikada nisam mogla vidjeti lice. Taj glas je bio blag, ali pun tuge. Možda je to bila samo podsvijest, a možda… nešto više.
Do jutra više nisam zaspala. Samo sam sjedila, čekala da svane, dok su misli navirale jedna za drugom. Kada je sunce napokon obasjalo sobu, sve je izgledalo obično. Ni traga od straha, ni šapata, ni kucanja. Samo ja i umor koji me pritiskao.
Ali otkako se to dogodilo, nikad više nisam spavala mirno. Svaki put kada se kazaljke približe tri, probudim se. Nekad samo na minut, nekad na sat. I svaki put osjetim isti miris u zraku — hladan, vlažan, i tajanstven. Ne mogu objasniti zašto, ali u dubini duše znam da se tada otvaraju vrata između svjetova.
Možda je to samo slučajnost. A možda me neko stvarno zove.
