Rajko Kojić bio je jedan od najtalentovanijih gitarista bivše Jugoslavije, poznat po svom prepoznatljivom talentu za muziku , koja je ostavila dubok trag u istoriji domaće rock muzike.
Iako je tokom svoje karijere bio dio najpopularnijih bendova tog vremena, njegov život završio se tragično – u samo 41. godini, slomljen, zaboravljen i poražen od bolesti zavisnosti. Priča o Rajku Kojiću nije samo priča o uspjehu i slavi, već i o borbi s demonima koji su ga na kraju koštali života.
Rođen je 1956. godine u Jarkovcu, malom mjestu u blizini Zrenjanina. Već kao dječak pokazivao je neobičan talenat za muziku. Gitara je vrlo brzo postala njegov životni saputnik i način da izrazi svoje emocije. Krajem sedamdesetih godina pridružio se grupi Riblja čorba, koja je tada već bila na putu da postane jedan od najvećih rock bendova na prostoru bivše Jugoslavije. Sa frontmenom Borom Đorđevićem i ostalim članovima, Rajko je stvorio neke od najpoznatijih pjesama domaće rock scene, poput “Ostani đubre do kraja”, “Na zapadu ništa novo” i “Lutka sa naslovne strane”.
Njegova gitara bila je više od instrumenta – bila je produžetak njegove duše. Publika je obožavala njegovu energiju, a kolege su ga cijenile zbog iskrenosti i posvećenosti muzici. Bio je skroman, povučen i uvijek spreman pomoći drugima, ali iza tog osmijeha krila se bol koju je rijetko ko mogao naslutiti. Upravo tada, kada je bio na vrhuncu karijere, Rajko je počeo eksperimentisati s narkoticima. U početku je to djelovalo bezazleno, ali ubrzo je postalo jasno da se upleo u mrežu iz koje nije bilo lako izaći.
Njegova zavisnost počela je da utiče na rad u bendu, odnose s prijateljima i zdravlje. Iako su mu mnogi pokušavali pomoći, Kojić je sve više tonuo. Nakon niza sukoba i problema, napustio je Riblju čorbu, što je za njega bio težak udarac. Kratko je svirao s Bajagom u ranim danima benda Instruktori, ali ni tu nije dugo izdržao. Droga je postala njegova svakodnevica, a nekada slavni gitarista sve više je nestajao iz javnosti.
Devedesetih godina povukao se u rodno selo, gdje je pokušavao da se izbori s demonima koji su ga pratili. Njegova majka govorila je da je Rajko do posljednjeg trenutka vjerovao da će uspjeti da se oporavi i vrati muzici, ali tijelo i duša su već bili umorni. Živio je skromno, bez luksuza, često bez osnovnih sredstava za život. Ipak, čak i tada, nije prestajao svirati – gitara je i dalje bila uz njega, iako više nije imala snagu da ga spasi.
Preminuo je 1997. godine, u 41. godini života. Vijest o njegovoj smrti potresla je sve koji su ga poznavali, ali i širu javnost. Mnogi su kasnije govorili da je Rajko bio umjetnik koji je previše osjećao, previše davao i previše patio. Njegov odlazak bio je još jedan podsjetnik na tamnu stranu slave i destruktivnu moć zavisnosti koja ne bira žrtve.
Danas, gotovo tri decenije kasnije, njegovo ime i dalje živi među poštovaocima pravog rock zvuka. Mnogi gitaristi navode upravo Rajka Kojića kao uzor i inspiraciju. Njegove solaže i dalje odzvanjaju s radija i koncertnih bina, podsjećajući na talenat koji je prerano ugašen.
Rajko Kojić ostao je legenda – ne samo zbog onoga što je svirao, već i zbog onoga što je predstavljao. Bio je simbol jedne generacije koja je vjerovala u muziku kao način izražavanja slobode i emocija. Njegov život bio je ispunjen slavom, ali i tugom; muzikom, ali i tišinom; svjetlom reflektora, ali i tamom zavisnosti. I upravo ta kontrastnost čini njegovu priču vječnom – priču o čovjeku koji je mogao sve, ali nije uspio pobijediti samog sebe.
