Otac Predrag, poznat po svojim nadahnutim propovijedima i blagom osmijehu, uvijek je govorio da su snovi često put kojim nam Bog ili sveci mogu poslati poruku.
No, ono što je doživio jedne noći pred praznik Svete Petke, nadmašilo je sve što je ikada čuo ili pročitao. Kako sam svjedoči, te noći nije mogao lako zaspati. Osjećao je neki neobjašnjiv nemir, iako nije bilo razloga za brigu. Uzeo je molitvenik i tiho se pomolio Svetoj Petki, svetiteljki koju je oduvijek izuzetno poštovao i kojoj je često posvećivao molitve za žene, bolesne i one koji pate u tišini.
U jednom trenutku, dok je mislio da je samo nakratko sklopio oči, pred njim se pojavila svjetlost – blaga, topla i čista. Iz te svjetlosti polako se ocrtavao lik žene u bijelom ogrtaču, sa blagim osmijehom i pogledom punim dobrote. „Ne boj se, Predraže,“ čuo je tihi glas, „ja sam ona kojoj se moliš, ona koja štiti narod Božiji.“ Srce mu je počelo brže kucati, ali nije osjećao strah – samo mir i neobjašnjivu toplinu. Znao je da pred sobom ima Svetu Petku.
Rekla mu je da narod prolazi kroz teška vremena, ne samo zbog bolesti i neimaštine, nego i zbog duhovne hladnoće. Ljudi su, kako mu je objasnila, prestali da se mole iskreno, da se raduju malim stvarima i da vjeruju u snagu dobrote. „Podsjeti ih,“ rekla je, „da sam uvijek uz one koji pate, ali i da me ne prizivaju samo kad im je teško. Neka ne zaborave da je ljubav najveća molitva.“
Otac Predrag pokušao je da prozbori nešto, ali riječi kao da su mu zastale u grlu. Samo je uspio da se nakloni i izgovori: „Blagoslovi, sveta majko.“ Sveta Petka mu se nasmiješila i dodala: „Sutra, kad se probudiš, vidjećeš znak da sam s tobom.“ U tom trenutku, svjetlost se povukla, a on se naglo probudio. Srce mu je još uvijek snažno udaralo, ali soba je bila ispunjena blagim mirom koji se ne može riječima opisati.
Sutradan, čim je svanulo, otac Predrag izašao je iz kuće i krenuo prema crkvi. Vazduh je bio svjež, a sunce se tek probijalo kroz jutarnju maglu. Kad je stigao do crkvenog dvorišta, zastao je – pred ulazom je, na samom pragu, izrasla bijela ruža. Nije je bilo dan ranije, a zemlja oko nje bila je suha i tvrda. Ruža je bila savršeno cvjetala, blistava i mirisna. Ljudi koji su prolazili također su se zaustavljali i gledali je u čudu.
Otac Predrag tada je znao – to je znak koji mu je obećala Sveta Petka. Na misi tog dana, ispričao je vjernicima svoj san i poruku koju je primio. Ljudi su plakali, a mnogi su se po prvi put poslije dugo vremena iskreno pomolili. Crkva je bila puna, a u zraku se osjećao neki poseban mir i zahvalnost.
„Ne govorim ovo da bih sebe uzdigao,“ rekao je na kraju propovijedi, „nego da vas podsjetim da Bog i njegovi sveci nikada ne prestaju da nas gledaju s ljubavlju. Sveta Petka nas ne napušta, ali nas opominje da se vratimo vjeri, molitvi i jedni drugima.“
Od tog dana, bijela ruža pred crkvom postala je simbol nade. Ljudi su dolazili iz raznih mjesta da je vide, dotaknu i pomole se. Neki su tvrdili da su osjetili toplinu i mir čim bi prišli. Otac Predrag skromno je govorio da nije važno vjerovati u čudo ruže, već u čudo vjere. A svaki put kad bi pogledao taj cvijet, u sebi bi tiho ponavljao riječi Svete Petke: „Ljubav je najveća molitva.“
Tako je jedno noćno viđenje promijenilo ne samo život sveštenika, već i srca mnogih koji su povjerovali da se svetitelji doista javljaju onima čija je duša otvorena i čista.
