Sandra je devojka koja već na prvi pogled ruši sve stereotipe o tome šta žena „može“ ili „ne može“.
Dok se mnoge djevojke biraju baviti lakšim poslovima ili čekati pomoć, Sandra od ranog jutra do mraka radi ono što bi mnogi rekli da je „muški posao“ – cijepa drva, gradi kuće i popravlja automobile. I to ne zato što mora, već zato što voli da bude samostalna i da zna da sve može sama. Njena priča je postala inspiracija za mnoge žene koje su izgubile vjeru u vlastitu snagu.
Živi u malom selu u blizini planine, gdje su zime duge i hladne. Dok se dim iz dimnjaka tek počinje dizati, Sandra je već vani sjeekirom u ruci. Kaže da joj cijepanje drva nije samo fizički posao, nego i način da isprazni glavu i oslobodi se stresa. „Nema boljeg osjećaja nego kad čuješ kako drvo pukne pod udarcem sjekire“, priča ona uz osmijeh. Njezine ruke su grube, ali u svakom pokretu ima elegancije i snage.
Nakon što je naslijedila staru kuću svojih roditelja, odlučila je da ne plaća majstore – već da sve uradi sama. Prvo je naučila kako se postavljaju temelji, pa zidovi, pa krov. Prva mala kuća koju je izgradila bila je njena vježba. Drugu je napravila još bolju – od drveta i kamena, s toplim rustičnim detaljima. „Naučila sam sve iz iskustva i s interneta. Kad nešto ne znam, gledam, učim i probam dok ne uspijem“, kaže Sandra.
Ona nije samo graditelj, već i mehaničar. Njezin stari automobil često zna zatajiti, ali to za nju nije problem. U prtljažniku uvijek ima alat, a pod noktima tragove ulja. „Ako možeš voziti, moraš znati i popraviti“, objašnjava. Dok drugi zovu majstora, Sandra otvori haubu i odmah krene da traži kvar. Naučila je promijeniti ulje, zamijeniti filter, pa čak i skinuti mjenjač. Nema posla kojeg se plaši.
Ipak, Sandra kaže da nije riječ o dokazivanju, nego o osjećaju slobode. „Nisam ja jaka jer želim biti jača od muškarca, nego jer ne želim zavisiti ni od koga.“ U svijetu gdje se često mjeri šta je „ženski“ ili „muški“ posao, ona pokazuje da prava snaga ne dolazi iz mišića, nego iz volje.
Kada je pitaju kakvog muškarca bi željela pored sebe, Sandra se nasmije i kaže: „Moj idealni muškarac mora da zna dvije stvari – da popravi i da poštuje.“ Objašnjava da ne traži bogatstvo, skup auto ili status, već nekoga ko zna da se snađe u životu i da cijeni tuđi trud. „Ako zna promijeniti sijalicu i gumu na autu, super. Ali ako zna poštovati ženu koja to isto može – to je pravi muškarac.“
Dodaje da bi voljela imati partnera s kojim bi mogla zajedno raditi, dijeliti ideje i pomagati jedno drugom, a ne nekoga ko bi se osjećao ugroženo zbog njene snage. „Mnogi se muškarci uplaše kad vide ženu koja zna više od njih. A ja želim nekoga ko će se ponositi time, ne takmičiti.“
Sandra danas ima dvije kuće, vlastiti vrt, nekoliko životinja i automobil koji sama održava. Živi jednostavno, ali srećno. Kaže da joj ništa ne fali, jer zna da sve što ima – stekla je svojim rukama. Njena priča je dokaz da nezavisnost nije samo riječ, već način života.
„Snaga žene nije u tome da ne treba nikoga, već da može sve i kad nema nikoga“, kaže na kraju. A kad podigne sjekiru i udari po panju, jasno je da iza tog osmijeha stoji hrabrost, odlučnost i srce koje ne poznaje granice. Sandra nije samo djevojka koja cijepa drva – ona je simbol ženske izdržljivosti i podsjetnik da prave heroine često žive tiho, radeći svakog dana, bez aplauza, ali s ponosom.
