Nakon što je preminuo Halid Bešlić , mnogobrojna publika se i danas oprašta od najboljeg balkanskog pjevača.
Halide, ovo nam nije trebalo. Niti tebi, niti nama koji smo s tobom odrasli, koji smo uz tvoje pjesme voljeli, tugovali, slavili i pronalazili smisao u trenucima kad je sve drugo gubilo značenje. Ti si bio i ostao jedan od onih rijetkih koji su povezivali ljude, narode, generacije.
Tvoj glas bio je most između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što smo nekad bili i onoga što bismo željeli ponovo postati. Zato, Halide, ovo nam nije trebalo — ni tvoje ćutanje, ni tvoje slabosti, ni ove vijesti koje su nas zatekle nespremne.
Kada čovjek pomisli da su neke figure jednostavno vječne, da ih nikad ne može sustići ni vrijeme ni bolest, onda shvati koliko je život krhak. Ti si, Halide, bio i ostao simbol jedne epohe — epohe iskrenosti, dobrote, jednostavnosti. Nisi jurio za slavom, ona je dolazila tebi. Nisi tražio priznanja, ljudi su ih davali sami, iz srca. Kad bi stao na binu, sve bi utihnulo. Kad bi zapjevao, cijeli region bi disao kao jedno. Tvoje pjesme nisu bile samo melodije — bile su ispovijesti, životne priče u kojima smo svi pronašli dio sebe.
I sada, kad čujemo da ti nije dobro, nešto u svima nama stane. Kao da je neko zaustavio muziku, prekinuo refren koji nikada nismo htjeli da se završi. Vijesti o tvom zdravstvenom stanju šire se brzo, a svaka riječ nosi težinu, svaka rečenica ima miris nostalgije i straha. Ljudi po društvenim mrežama dijele tvoje stare koncerte, tvoje fotografije, tvoje stihove. Niko ne može da prihvati da bi ovaj put mogao biti drugačiji, da bi moglo postojati jutro bez tvoje pjesme.
Halide, znaš li koliko si nas zadužio? Koliko puta si nas vratio u mladost, u sjećanja, u ljubavi koje su možda odavno završile, ali su uz tvoje stihove opet postajale žive? Tvoj glas nas je učio da tuga nije slabost, da je suza ponekad jedini način da ostanemo ljudi. Kad bi otpjevao „Miljacku“, svi bi se sjetili rodnog grada. Kad bi zapjevao „Romaniju“, osjetili bismo miris borovine i težinu kamenitih staza.
Ovih dana, dok te spominjemo s tolikim poštovanjem, shvatamo koliko si duboko utkan u našu kulturu. Ti nisi samo pjevač — ti si dio našeg kolektivnog identiteta. Na tvojim koncertima nisu se dijelili ljudi po vjeri ni naciji. Tamo su stajali svi, rame uz rame, i pjevali iz duše. U vremenu kad se sve dijeli i mrvi, ti si spajao. I zato ovo što se događa — ovo tvoje bolovanje, tvoje povlačenje, tvoje ćutanje — boli više nego što bismo htjeli priznati.
Halide, ovo nam nije trebalo, jer si nas navikao da si jak. Navikao si nas da si nasmijan, da se šališ, da voliš kafanski dim i dobru pjesmu, da podigneš čašu i kažeš: „Život je jedan, haj’mo ga živjeti!“ A sad, kad te nema na sceni, kad te nema u medijima, svima nam nešto fali. Kao da je neko ugasio svjetlo u kafani koja nikad nije trebala zatvoriti vrata.
Zato ti danas, iz sveg srca, želimo snagu. Želimo ti da ustaneš ponovo, da zapjevaš makar jednom još, onako iz duše, da svi zajedno zaplačemo i nasmijemo se, jer život bez tvojih pjesama nije isti. Ti si, Halide, dokaz da dobra muzika i čisto srce mogu trajati duže od svega drugog.
I ako ovo jeste neko tvoje teško poglavlje, vjeruj — ne završava se ovdje. Jer tvoja priča ne pripada samo tebi. Ona pripada svima nama. A dokle god se negdje čuje stih „Miljacka, srebrna rijeko“, dotle ćeš živjeti i ti. Zato, Halide, ovo nam stvarno nije trebalo — ali ako već mora biti, znaj da nismo prestali da te čekamo.
