U životu često mislimo da su najveći grijesi oni koji se vide, oni koji se mogu dokazati ili oni za koje nas drugi mogu osuditi.
Međutim, istina je mnogo dublja i tiša. Postoje grijesi koji ne ostavljaju trag na papiru, ali duboko ranjavaju dušu — i onoga ko ih čini i onoga ko ih trpi. Ti grijesi ne zastarijevaju, ne mogu se sakriti i uvijek, prije ili kasnije, nađu način da dođu po svoje. Kažu da vrijeme sve pokaže, ali ono što je skriveno u srcu, kad-tad dođe na naplatu.
1. Nepravda — kad povrijediš onoga ko ti ništa nije učinio
Nepravda je jedan od najtežih i najteže oprostivih grijeha. To je trenutak kada svjesno pogaziš tuđe dostojanstvo, kad znaš da nekoga boli, ali te nije briga. Bilo da se radi o laži, izdaji, krađi ili lažnom svjedočenju, nepravda uvijek ostavlja trag. Možda osoba koju si povrijedio nikada ne kaže ni riječ, možda čak i oprosti, ali život ima svoj način da izravna račune.
Ljudi koji čine nepravdu često misle da su “prošli nekažnjeno”. Ali, mir se ne kupuje. Kada jednom izgubiš spokoj, nema te sreće ni uspjeha koji ga mogu vratiti. Nepravda se vraća u najneočekivanijem trenutku — kroz gubitak povjerenja, kroz osjećaj praznine, kroz trenutke kad noću nemaš mira. I tada shvatiš da nije potrebno da te neko kazni spolja, jer kazna dolazi iznutra.
2. Nezahvalnost — kad zaboraviš ruku koja te hranila
Drugi, možda još gori grijeh, jeste nezahvalnost. To je kad zaboraviš dobro koje ti je neko učinio, kad se praviš da nisi primio pomoć, kad zatreš sjećanje na one koji su bili uz tebe dok si bio niko i ništa. Nezahvalni ljudi često misle da su sami sve postigli, ali zaboravljaju da se niko ne penje na vrh bez tuđe podrške.
Nezahvalnost ne boli onoga kome ne zahvaljuješ — ona najviše razara tebe. Jer kad jednom izgubiš osjećaj zahvalnosti, gubiš i poniznost, a bez poniznosti nema ni iskrene sreće. Svemir ima čudan zakon: sve što ne cijeniš, izgubiš. Ljudi koji zaborave zahvalnost obično ostaju sami, jer ih drugi više ne mogu voljeti iskreno. A samoća je ponekad najteža kazna za hladno srce.
3. Licemjerje — kad se pretvaraš da si bolji nego što jesi
Treći grijeh, možda najpodmukliji, jeste licemjerje. To je onaj tihi otrov koji polako izjeda dušu. Licemjeran čovjek nosi masku i pred drugima glumi moral, poštenje ili vjeru, dok u sebi nosi zlobu i laž. Takvi ljudi mogu zavarati svijet, ali nikada sebe. I najvažnije — ne mogu prevariti sudbinu.
Licemjerje je grijeh koji ne može opstati vječno. Prije ili kasnije, maska padne. U trenutku kad se otkrije istina, sve što si godinama gradio — ugled, prijateljstva, pa i porodicu — može se srušiti u jednom danu. Zato je bolje pasti kao iskren čovjek, nego stajati visoko kao lažov.
Kazna dolazi tiho, ali sigurno
Zanimljivo je da se kazna za ove grijehe ne mora dogoditi odmah. Nekad prođu godine, čak i desetljeća. Ali, ona uvijek dođe. Nekome se vrati kroz dijete koje ponavlja njegove greške, nekome kroz gubitak povjerenja, a nekome kroz unutrašnji nemir koji ga progoni cijeli život. Ništa se ne zaboravlja — sve se zapiše, ako ne na papiru, onda u savjesti.
Na kraju, svi ostajemo sami sa sobom. I tada se pokaže šta smo nosili u srcu. Nema veće sreće od čiste savjesti, ali nema ni teže kazne od grižnje koja ne da mira. Zato, prije nego učinimo nepravdu, zaboravimo dobro ili stavimo masku, trebali bismo se zapitati — da li smo spremni da tu cijenu platimo? Jer, tri najgora grijeha ne prate samo onog ko ih čini. Oni ga prate kroz život, sve dok ne odluči da se iskreno pokaje i promijeni. A do tada, kazna već kuca na vrata.
