Bio je to običan let iz Zagreba za Frankfurt, hladno jutro i red putnika koji su žurili prema svojim sjedištima. Među njima, starija žena s malim koferom i umornim pogledom, mlada majka s bebom koja je plakala bez prestanka, i tinejdžer s kapuljačom na glavi i slušalicama u ušima. Ništa ne bi nagovijestilo da će upravo njih troje postati simbol nečega što danas rijetko viđamo – iskrene ljudske dobrote.
Baka je putovala sama, po prvi put avionom. Držala je u ruci staru torbicu i pasoš u plastičnoj vrećici, očito pomalo izgubljena u gužvi. Sjela je na pogrešno mjesto, pa se izvinjavala kad ju je stjuardesa zamolila da se premjesti. Ljudi oko nje kolutali su očima, nervozni zbog kašnjenja. Mladu majku s bebom već je oblio znoj – dijete nije prestajalo plakati, a pogledi putnika postajali su sve neugodniji. Tinejdžer je sjedio nekoliko redova iza njih, potpuno nezainteresiran za sve oko sebe.
No, nekoliko minuta nakon polijetanja, dogodilo se nešto neočekivano. Beba je počela još glasnije plakati, a majci su se suze slijevale niz obraze. “Oprostite svima, samo je umorna”, šaptala je, no niko nije reagovao. Tada je baka, iako teško ustala, polako prišla i upitala: “Mogu li da je uzmem na trenutak? Imam šest unuka, možda pomogne.” Mlada majka je klimnula kroz suze. U trenu, čudo – beba je prestala plakati, kao da je prepoznala toplinu i smirenost te ruke pune iskustva.
Dok su ljudi oko njih prvi put odahnuli, stjuardesa je donijela vodu i blagi osmijeh se pojavio na nekoliko lica. No, ono što je uslijedilo bilo je još dirljivije. Kada je avion ušao u turbulenciju, baka se uplašila. Ruke su joj zadrhtale, a bebu je vratila majci. Tinejdžer koji je do tada samo gledao kroz prozor, skinuo je slušalice i primijetio njenu tjeskobu. Ustao je, prišao i tiho rekao: “Sve je u redu, samo malo ljulja, neće se ništa dogoditi.” Sjeo je pored nje i počeo pričati o tome kako često leti jer ide na takmičenja. Njegov smireni glas, pun poštovanja i pažnje, polako ju je opuštao.
Taj prizor nije promakao drugima. Nekoliko redova ispred, poslovni čovjek koji je ranije negodovao zbog plača bebe, sada se okrenuo i rekao: “Bravo, momče.” Atmosfera u avionu se promijenila – kao da su svi odjednom postali svjesni koliko malo treba da dan postane bolji.
Pred kraj leta, stjuardesa je prišla s osmijehom i rekla: “Rijetko viđam ovako lijepu energiju među putnicima.” Baka se nasmijala, majka se zahvalila kroz suze, a tinejdžer je samo slegnuo ramenima i rekao: “Pa, svi trebamo malo pomoći ponekad.”
Kada su sletjeli, svi su se spontano pozdravili. Baka je zamolila tinejdžera da se javi njenom unuku ako ikad bude prolazio kroz njen grad, jer “takvi dečki su rijetkost danas”. Mlada majka ga je zagrlila i rekla: “Ne znaš koliko si mi pomogao.” On je samo odgovorio: “Sve ok, bilo mi je drago.”
Kasnije, neko od putnika objavio je priču o tom letu na društvenim mrežama. U roku od nekoliko sati, hiljade ljudi su je podijelile uz komentare: “Još uvijek postoji dobrota”, “Ovo mi je vratilo vjeru u ljude.”
Let koji je počeo nervozom i nelagodom završio je kao podsjetnik da male geste mogu imati ogroman utjecaj. Ponekad nije potrebno mnogo – samo da skinemo slušalice, pružimo ruku i pogledamo drugog čovjeka s razumijevanjem.
“Let dobrote”, kako su ga putnici kasnije nazvali, ostao je u sjećanju svih koji su bili na tom avionu. Jer ponekad, baš kad najmanje očekujemo, nepoznati ljudi nas podsjete da svijet još uvijek ima dovoljno topline – samo je treba pustiti da poleti.
