Na sarajevskom groblju Bare, pod vedrim oktobarskim nebom i u tišini koju je remetio samo jecaj okupljenih, sahranjen je Halid Bešlić legenda narodne muzike.
Više od 50.000 ljudi došlo je da mu oda posljednji pozdrav, a trenutak kada je uz njegov kovčeg zagrmela pjesma „Miljacka“ mnogi će pamtiti dok su živi. Stihovi koji su se prolomili iz razglasa, „Zalud mi je, što te volim, kad te drugi ljubi sad…“ odjekivali su kao oproštaj ne samo od pjevača, već od jednog vremena, od čovjeka koji je obilježio generacije.
Halidov odlazak pogodio je cijeli region. Sarajevo, grad koji ga je iznjedrio, plakalo je za njim. Ljudi su pristizali iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, ali i iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, pa čak i iz dijaspore. Niko nije mogao da ostane ravnodušan. Na licima ljudi vidjela se tuga, ali i ponos što su živjeli u vremenu Halida Bešlića. Njegova muzika bila je mnogo više od pjesme – bila je dio svakodnevnog života, utjeha u tuzi i radost u veselju.
Kada su počeli stihovi „Miljacke“, nebo nad Sarajevom se zatamnilo, a mnogi su rekli da je i priroda zaplakala za Halidom. Mnoge žene su drhtavim glasom pjevale kroz suze, dok su muškarci spuštali pogled, skrivajući emocije. Bio je to trenutak u kojem su svi, bez obzira na vjeru, naciju ili godine, osjećali isto – tugu i zahvalnost.
Simbolika pjesme „Miljacka“ bila je posebna. To nije bila samo njegova najpoznatija pjesma, već i svojevrsna životna priča. Halid ju je često pjevao sa osmijehom, govoreći da je u njoj „sve što je Bosna“ – ljubav, bol, ponos i vječna vjera u život. Zato su upravo ti stihovi bili izabrani da ga isprate. Kao da je i sam znao da će baš ta pjesma jednog dana odzvanjati dok ga spuštaju u zemlju.
Brojni muzičari, kolege i prijatelji stajali su nijemo uz njegovu porodicu. Njegova supruga Sejda, s kojom je proveo više od četiri decenije, nije skidala pogled s kovčega. Držala je ruku sina Dina, a iza njih su stajali najbliži prijatelji – ljudi koji su s Halidom dijelili i bine i privatne trenutke. Među prisutnima su bili i Šerif Konjević, Hanka Paldum, Haris Džinović, i mnogi drugi koji nisu mogli sakriti tugu.
„Halide, bio si naš ponos i naša snaga,“ rekao je jedan od govornika dok se čuo tihi šum vjetra kroz lišće. „Otišao si tamo gdje su već mnogi naši velikani, ali tvoja pjesma će i dalje živjeti među nama.“ Te riječi izazvale su novi talas suza. Ljudi su polagali cvijeće, a neko je tiho pustio snimak njegovog glasa. Na tren se činilo kao da je opet tu, među njima, nasmijan i vedar, kako je uvijek bio.
Halid Bešlić nije bio samo muzičar – bio je simbol upornosti i dobrote. Nakon teške saobraćajne nesreće prije mnogo godina, mnogi su mislili da se više nikada neće vratiti na scenu, ali on je dokazao suprotno. Uvijek je govorio da je „život dar koji treba poštovati“, i upravo zato su ga ljudi voljeli – zbog iskrenosti, jednostavnosti i ogromnog srca.
Na kraju komemoracije, dok su se čuli posljednji tonovi „Miljacke“, ljudi su spontano zapjevali. Bio je to oproštaj dostojan velikana – bez pompe, ali pun emocije. U tom trenutku, Sarajevo je disalo kao jedno.
Halid Bešlić je otišao, ali njegova pjesma ostaje. Ona će i dalje odjekivati kafanama, svadbama, radijskim talasima i našim srcima. I kad god se negdje začuje: „Zalud mi je, što te volim…“, mnogi će zastati, udahnuti i sjetiti se – čovjeka koji je pjevao dušom i kojeg su voljeli svi.
