U malom, gotovo zaboravljenom selu na sjeveru Engleske, smještenom između vlažnih polja i guste šume, živjela je Lena Collins. Bila je tiha žena, povučena i uvijek dostojna. Mještani su pozdravljali s poštovanjem, ali su o njoj znali vrlo malo. Uvijek je nosila dugu sivu maramu i govorila tihim glasom, kao da se bojala da će joj i vlastite riječi odjeknuti preglasno. Njen dom, stara kamena kuća na kraju ulice, godinama je budio radoznalost i šapat među komšijama. Niko nije znao šta se tačno dešava iza njenih teških, zatvorenih vrata.
Lena je živjela sama otkako joj je supruga iznenada nestala prije skoro dvadeset godina. Neki su tvrdili da je otišao trbuhom za kruhom, drugi da ga je progutala oluja na obližnjem jezeru. Nikada se nije pronašao, niti je iko ikada vidio njegovo tijelo. Od tada, kuća Collinsovih bila je obavijena tišinom – onom gustom, gotovo opipljivom tišinom koja pritiska zidove i čini da čovjek osjeti hladnoću čak i usred ljeta.
Noć kada se sve promijenilo počelo je kao i svaka druga. Lena je sjedila pored kamina, listajući stare knjige, dok je kiša ritmično udarala o prozore. Sat je otkucao ponoć, a vjetar je zavijao kroz pukotine na krovu. Odjednom, svijeća na stolu zatreperi i ugasi se, iu trenutku mraka Lena osjeti prisustvo nečeg neobičnog. Zvuk – tih, ali jasan – dopirao je iz podruma. Bio je to šapat, gotovo ljudski, ali isprekidan i promukao, kao da dolazi iz daljine.
Srcem koje je tuklo kao bubanj, Lena je uzela lampu i krenula prema stepenicama koje su vodile dolje. Nikada nije voljela taj dio kuće. Od dana kada je njen muž nestao, vrata podruma bila su zaključana, a ključ je držao u starom ormariću. Ipak, te noći, nešto ju je neobjašnjivo vuklo da ih otvori. Kada je sišla niz stepenice, zrak je bio težak, au kutu je ugledala drvenu škrinju prekrivenu prašinom.
Škrinja je bila poznata – pripadala je njenom suprugu. Godinama nije imala hrabrosti da je otvori. Sada, vođena nekom unutrašnjom snagom ili možda samom sudbinom, Lena je kleknula i podigla poklopac. Unutra su bile stare bilježnice, komadi odjeće i mapa na kojoj je crvenom tintom bilo označeno jedno mjesto – njihova kuća. Na dnu škrinje ležao je predmet umotan u tkaninu. Kada ga je razvila, ugledala je sat – stari, džepni, sa ugraviranim inicijalima njenog supruga. Sat je i dalje radio.
U tom trenutku, šapat se ponovo začuo, ali sada jasnije. Izgovorio je njeno ime: „Lena…“ Okrenula se, ali nikoga nije bilo. Zidovi su kao odzvanjali njenim strahom, a lampu joj je tresla ruka. Zvuk koraka dopirao je s tavana, iako je znala da tamo nikoga nema. Uspela se gore i vidjela da su vrata potkrovlja odškrinuta. Ušla je i osjetila hladan zrak, a zatim ugledala nešto što joj je slijedilo krv u žilama – pismo, uredno položeno na stolu.
Na njemu je stajalo njeno ime, a rukopis je bio poznat. Rukopis njenog muža. U pismu je pisao da je morao otići jer je otkrio nešto što nije smio, nešto povezano s kućom koju su naslijedili. Kuća je, prema njegovim riječima, sagrađena na zemlji koja je nekada pripadala porodici koja je nestala pod nerazjašnjenim okolnostima. Njihovi duhovi, napisao je, nikada nisu otišli. On je pokušao pronaći način da ih smiri, ali je osjetio da ga posmatraju, da ga prate, i da će ga, ako ne ode, odvesti sa sobom.
Lena je sjedila na podu potkrovlja, držeći pismo i sat, dok je napolju kiša prestala. U tišini koja je uslijedila, čula je tek otkucaje sata i svoj dah. Ali tada, kao da se kuća na trenutak probudila, zidovi su zadrhtali, a vrata podruma su se sama zatvorila. Sve je utihnulo.
Od te noći, Lena više nije bila ista. Ljudi su govorili da je svake večeri sjedila pored prozora i slušala – ne zvukove kiše, nego tišinu. Jer te noći, tišina je zaista progovorila, otkrivši joj da neke tajne nikada ne prestaju živjeti, čak ni kada sve drugo utihne.
