Danas se obilježavaju Miholjske zadušnice, dan koji pravoslavni vjernici posvećuju sjećanju na svoje preminule.
Ovaj sveti dan pada svake godine uoči Mitrovdana, u subotu prije 11. oktobra, i jedan je od četiri velika dana u godini kada se posebno moli za duše onih koji više nisu s nama. Zadušnice su trenutak kada se povezuje svijet živih i svijet pokojnih, kada se u tišini i molitvi izražava zahvalnost i ljubav prema precima.
Prema starom običaju, vjernici danas odlaze na groblje, pale svijeće i nose hranu koju sveštenik blagosilja. Na grobovima se obavezno izgovaraju molitve, a u mnogim krajevima se i dijeli hrana siromašnima „za dušu pokojnika“. Međutim, tradicija kaže da i oni koji ne mogu otići na groblje ne bi smjeli da propuste obilježiti ovaj dan.
Ako iz bilo kog razloga danas ne stignete na groblje, postoji jednostavan, ali važan običaj koji možete učiniti u svom domu – upalite svijeću i pomolite se za duše svojih bližnjih. To je simboličan način da pokažete poštovanje i da se sjetite onih koji su preminuli. Vatra svijeće smatra se svetim svjetlom koje povezuje ovaj svijet sa onim vječnim, a dim svijeće nosi molitvu i sjećanje prema nebu.
U mnogim porodicama, dok svijeća gori, izgovaraju se imena pokojnika uz riječi: „Neka im je laka zemlja i Bog da duši mir.“ To je skroman, ali duboko duhovan čin koji pokazuje da ih nismo zaboravili. U kući se tada izbjegava galama i svađa, jer se vjeruje da na Zadušnice treba vladati mir i sabranost.
Osim svijeće, običaj nalaže i da se spremi tanjir hrane – makar simbolično, komad hljeba, žito, ili malo vina – i da se to ostavi na stolu dok svijeća ne izgori. To nije praznovjerje, već znak zahvalnosti prema onima koji su nas napustili, jer su oni dio našeg nasljeđa i duhovnog identiteta.
U pojedinim krajevima Bosne, Srbije i Crne Gore, domaćice danas prave koljivo ili žito sa orasima i šećerom, koje se nosi u crkvu na blagoslov. Žito simbolizuje vaskrsenje i vječni život – baš kao što zrno pšenice mora umrijeti da bi iz njega nikla nova biljka, tako se vjeruje da i čovjek umire da bi se rodio za vječnost.
Miholjske zadušnice su posebne i po tome što dolaze u jesen, u vrijeme kada se priroda povlači i priprema za san, pa se taj trenutak povezuje i sa prolaznošću života. Zbog toga je ovaj dan ispunjen tugom, ali i nadom, jer vjera u vječni život daje smisao našem sjećanju.
Sveštenici savjetuju da na ovaj dan čovjek ne smije biti ni ljutit ni sebičan. Preporučuje se pomaganje siromašnima, davanje milostinje ili makar lijepa riječ upućena drugome. Sve što se danas učini iz srca, kaže se, „računa se i onima na nebu“.
Zadušnice nisu samo ritual – one su prilika da se prisjetimo koliko smo prolazni, ali i koliko je važno voljeti dok imamo priliku. One nas podsjećaju da smrt nije kraj, već prelazak u drugo postojanje. U tišini svijeće i mirisu tamjana, mnogi danas osjete prisustvo svojih najmilijih i tihu poruku da nisu zaboravljeni.
Zato, ako danas ne možete do groblja, upali svijeću kod kuće, izgovori ime svog pokojnika i zahvali mu na svemu što ti je ostavio. Ta jednostavna molitva i svjetlost svijeće dovoljni su da se duhovna veza ne prekine.
Jer, kako kaže stari narodni običaj:
„Dok ima onih koji nas se sjećaju, mi nikada nismo sasvim otišli.“
