Na internetu su ispovjesti postale veoma popularne. Ljudi dijele svoja iskustva i zanimljive priče. Jedna priča je privukla posebnu pažnju , donosimo vam u nastavku članka.
Nikada nisam mislila da ću ispričati ovu priču, ali nakon svega što se dogodilo, osjećam potrebu da to izbacim iz sebe.
Moje ime nije važno – recimo da sam Sonja. Živjela sam u malom mjestu, u skladnom braku, barem tako je izgledalo spolja. Moj muž je bio vrijedan, dobar čovjek, ali miran do te mjere da je naš brak postao rutina. Sve je bilo isto – dan za danom, bez emocija, bez strasti, bez one iskrene bliskosti koju sam nekada osjećala.
U našu parohiju je jednog dana došao novi sveštenik. Bio je mlad, obrazovan, pun razumijevanja. Njegove propovijedi nisu bile stroge ni hladne, već životne i tople. Ljudi su ga zavoljeli u trenu. Ja sam ga upoznala nakon službe, kada sam volontirala u crkvi i pomagala pri uređenju oltara. U početku, razgovarali smo o vjeri, o životu, o svakodnevnim stvarima. A onda su se ti razgovori počeli pretvarati u nešto drugo – nešto što nisam ni sama mogla objasniti.
Prvi put kada me dotakao, slučajno, osjetila sam da se u meni budi nešto što je godinama spavalo. Bila sam preplašena, ali i očarana. Nisam željela da se dogodi ništa zabranjeno, ali već tada je bilo kasno – emocije su bile jače od mene. Naša tajna je počela skromno: susreti u crkvi, dugi pogledi, razgovori koji su trajali satima. A onda, jedne noći, nakon liturgije, sve se dogodilo.
Od tog trenutka, živjela sam dvostruki život. Kod kuće sam bila supruga, majka i domaćica, a u crkvi – žena koja gubi glavu zbog čovjeka za koga su svi vjerovali da je simbol čistoće i vjere. Naša veza je trajala punih dvanaest godina. Dvanaest dugih godina ispunjenih tajnim susretima, lažima i bolom koji sam naučila da prikrivam osmijehom.
Nisam mogla da odem od muža, a ni on nije mogao da napusti parohiju i svoju ženu. Govorio je da će to jednom uraditi, da će otići i da ćemo početi novi život. Vjerovala sam mu, kao što dijete vjeruje bajci.
Prošle godine, konačno mi je rekao da su ga premjestili u drugu parohiju i da će sve priznati svojoj supruzi. Bila sam i uzbuđena i uplašena. To je bio dan koji sam čekala više od decenije. Cijeli dan nisam mogla ništa da jedem, nisam mogla da dišem. A onda, predveče, stigla je poruka:
“Sonja, desilo se nešto strašno. Nemoj dolaziti. Molim te, zaboravi sve.”
Ruke su mi zadrhtale. Zvala sam ga, ali se nije javljao. Sutradan sam saznala da je doživio srčani udar na putu prema novoj parohiji. Bio je živ, ali jedva. Njegova porodica je bila uz njega, a mene niko nije spomenuo. Bila sam samo sjenka, tajna koju niko nije znao.
Poslije nekoliko sedmica, saznala sam da se odlučio povući iz službe. Napisao mi je posljednje pismo. U njemu je pisalo: “Sonja, molim te, moli se za mene. Sve što smo imali bilo je istinito, ali pogrešno. Neka Bog oprosti i meni i tebi.”
Plakala sam danima. Osjećala sam se izgubljeno, prazno, kao da mi je neko istrgnuo dio duše. Moj muž nikada nije saznao. Nastavila sam da živim, ali više nisam ista. Kad god prođem pored crkve, pogledam kroz prozor i sjetim se njegovog glasa, njegove ruke, njegovih riječi.
Danas znam da je to bila ljubav, ali i iskušenje. Ne ponosim se time, ali ne mogu da kažem ni da žalim. Bilo je to poglavlje mog života koje me naučilo da ni srce ni razum ne biraju uvijek ono što je ispravno.
Iako je prošlo mnogo godina, još uvijek ponekad čujem poruku u glavi: “Sonja, desilo se nešto strašno.” Samo što danas znam – najstrašnije je bilo to što sam izgubila i njega i sebe u toj ljubavi koja nikada nije smjela postojati.
