Vijest o smrti Halida Bešlića potresla je cijeli region. Legendarni pjevač, čiji su stihovi i glas obilježili živote generacija, otišao je tiho , onako kako je i živio, dostojanstveno i s osmijehom koji je uvijek skrivao tugu.
No, ono što je njegova supruga Sejda izrekla nakon njegove smrti, duboko je ganulo i najtvrđa srca. Njene riječi bile su jednostavne, ali pune emocije, one koje ne traže objašnjenje, jer iza njih stoji pola vijeka ljubavi, borbi i zajedničkog života.
„Zaspao je kao da ide na put. Samo mi je rekao da se ne brinem, da će sve biti dobro. I bilo je – otišao je mirno, ali mene je ostavio u tišini koja boli“, rekla je tiho Sejda, dok su joj suze klizile niz lice. Te rečenice, izgovorene gotovo šapatom, odzvanjale su poput najtužnije pjesme. Ljudi koji su je poznavali kažu da je Halid za nju uvijek govorio da je „njegov stub, njegov mir i najveća pjesma“.
Njihova ljubavna priča bila je sve osim obične. Spojili su se u mladosti, kad su iza njih bili skromni počeci i vrijeme kada se živjelo jednostavnije, ali iskrenije. Ona je uvijek stajala uz njega – i kad je putovao, i kad je bio na vrhuncu slave, i onda kad je prošao kroz teške trenutke i oporavke nakon saobraćajne nesreće. Nikada nije tražila pažnju javnosti, nikada nije željela slavu. Bila je tiha snaga iza velikog čovjeka.
„On je bio moj ponos, ali i moje dijete. Znala sam svaku njegovu misao, svaki pogled. Kad bi me pogledao sa scene, ja sam znala što osjeća. Nije morao ništa reći“, ispričala je Sejda prijateljima neposredno nakon tužne vijesti. Njene riječi svjedoče o ljubavi koja nije tražila mnogo riječi, jer se sve razumjelo bez njih.
Prijatelji porodice kažu da je Halid posljednjih dana bio svjestan da se njegovo zdravlje pogoršava, ali da nije želio da to iko primijeti. Govorio je: „Neću da me pamte po bolestima, već po pjesmama.“ I zaista, otišao je kao što je i živio – uz dostojanstvo, uz vjeru i s osmijehom. Njegova posljednja želja bila je da se ne pravi velika drama, već da se ljudi sjete njegovih stihova i da se, kako je znao reći, „popije jedna kafica uz pjesmu“.
Sejda, koja je cijeli život dijelila s njim i radost i tugu, nije mogla skriti bol. Na dan sahrane, nije bilo velikih riječi, samo tišina i suze. Kad su ga spustili u zemlju, prišla je grobu, poljubila ruku kojom ga je držala posljednji put i rekla: „Samo se odmori, ljubavi. Sve si dao, i meni i ljudima. Sad je red na mene da čuvam tvoju pjesmu.“
Njene riječi, koje su se kasnije prenosile među prijateljima i fanovima, ostale su simbol vječne ljubavi. Ljudi su govorili da je u tom trenutku svaka rečenica zvučala kao stih njegove pjesme – iskreno, tiho i bolno lijepo.
Iako ga više nema, Halid Bešlić je ostavio neizbrisiv trag – ne samo kroz muziku, već i kroz svoj život. Bio je čovjek iz naroda, skroman i jednostavan, uvijek spreman da pomogne drugima. Njegova supruga sada nosi sjećanje na sve godine koje su zajedno proveli – na prve nastupe, na kuću u kojoj su odgajali dijete, na mirne večeri uz kahvu i pjesmu.
„Kad čujem njegov glas na radiju, srce mi zaigra, kao da je tu. Znam da nije otišao. Pjesma ga čuva“, rekla je Sejda kasnije, kada su se kamere ugasile. Te riječi, jednostavne i iskrene, najbolje opisuju snagu njihove veze – ljubavi koja ne prestaje ni kad život stane.
I zato, iako je Halid fizički otišao, njegova pjesma i ljubav ostaju. A u svakoj noti koju čujemo, u svakom stihu koji odzvanja, postoji dio njega – i dio njene tihe tuge.
