Postoje prijateljstva koja traju godinama, pa čak i desetljećima, i ona koja su toliko snažna da prerastu u porodične veze.
Takvo je bilo i prijateljstvo između mene i moje kume. Zajedno smo prolazile kroz sve – od studentskih dana do vjenčanja, od veselja do suza. Nikada nisam mogla ni pomisliti da će se naše povjerenje jednog dana srušiti zbog novca.
Sve je počelo sasvim bezazleno. Kuma je prolazila kroz težak period – muž joj je izgubio posao, a ona je radila honorarno. S obzirom na to koliko smo bliske bile, nije mi bilo teško da joj pomognem. Prvi put sam joj posudila manju sumu, tek da premosti mjesec dok ne primi platu. Zahvaljivala mi se danima i obećavala da će sve vratiti čim bude mogla. Nisam ni očekivala da mi vrati odmah, jer sam znala da joj je teško.
Međutim, s vremenom su te “sitne” pozajmice postajale sve veće. Najprije sto, pa dvjesto, pa petsto maraka. Uvijek je imala neki razlog – školski izlet za dijete, popravka automobila, lijekovi za svekrvu. Nisam željela biti ona koja odbija pomoći, jer sam vjerovala da je iskrena i da bi i ona meni učinila isto.
S vremenom sam primijetila da se nešto mijenja. Kada bih je pitala o vraćanju novca, uvijek bi imala neki izgovor. Nekada bi promijenila temu, nekada bi se čak naljutila, kao da je vrijeđam samim pitanjem. “Zar misliš da neću vratiti?” govorila bi, uvrijeđeno. I tako bih ja opet popustila.
Ali pravi šok došao je kada sam slučajno čula od zajedničke prijateljice da je moja kuma kupila novi mobitel i otišla na vikend s mužem. Nisam mogla vjerovati. U tom trenutku shvatila sam da me iskorištava. Srce mi se stegnulo jer se nije radilo samo o novcu – radilo se o povjerenju, o prijateljstvu koje je godinama građeno.
Odlučila sam da razgovaram s njom. Sastale smo se u kafiću i pokušala sam sve reći smireno. Pitala sam je da mi barem kaže plan kada će moći vratiti dug. Umjesto razumijevanja, dočekala me optužba: “Znaš li ti koliko sam ti puta bila podrška kad ti je bilo teško? Sad ti meni prebacuješ novac?” Bila sam šokirana. Nisam vjerovala da će pokušati okrenuti situaciju protiv mene.
Nakon toga naš odnos se počeo hladiti. Više se nije javljala, izbjegavala me na proslavama, a zajednički prijatelji su počeli primjećivati napetost. Čak je počela širiti priče kako sam ja škrtica, kako sam joj “nabijala na nos” svaki dinar. Ljudi su mi dolazili i pitali: “Šta se desilo između vas dvije?” A ja nisam imala snage objašnjavati.
Najviše me boljelo to što sam joj vjerovala bez zadrške. Nije me razočarala kao dužnik, već kao prijatelj. Jer prava prijateljica ne bi okrenula leđa, niti bi slagala osobu koja joj je pomogla.
- Nakon mnogo razmišljanja, odlučila sam da pustim sve. Nisam više tražila novac nazad. Shvatila sam da neke stvari nemaju cijenu – a mir i dostojanstvo su među njima. Iako me boli, prihvatila sam da više nismo dio života jedna druge.
Iz ove priče sam naučila važnu lekciju: nikada ne posuđuj novac ako nisi spreman da ga izgubiš, pogotovo kada su u pitanju bliski ljudi. Jer novac može razotkriti ono što ni godine prijateljstva ne pokažu.
Danas, kada pogledam unazad, ne osjećam mržnju, već samo tugu. Znam da sam dala najbolje od sebe i da nisam pogriješila time što sam bila iskrena i velikodušna. Ali isto tako znam da više nikada neću dopustiti da me osjećaji zaslijepe do te mjere da izgubim samopoštovanje. Kuma je, nažalost, postala samo podsjetnik da i najčvršća prijateljstva mogu pasti – ne zbog velike izdaje, već zbog sitnih laži koje s vremenom prerastu u zid nepovjerenja.
Ponekad je gubitak prijatelja bolniji od svake druge vrste gubitka, ali i to je lekcija. Naučiš da čuvaš svoje granice i da ne dijeliš povjerenje olako. Jer ono što jednom pukne – rijetko se ikad zaista popravi.
